Životna istinita priča: Što to ima u srcima ljudskim

Životna istinita priča: Što to ima u srcima ljudskim
Piše: Marija Kukić

Ovo je jedna životna istinita priča iz svakodnevnog života jedne gastarbajterske obitelji. Ljudi i događaji su stvarni, samo su imena izmišljena.

Životna istinita priča oca i sina

Dakle, njegov, Markov brak nije uspio. Žena ga je napustila i ostavila Marka s malenim nejakim dječačićem. Nazovimo ga Petar.

Rastao dječak bez majke i majčine ljubavi. Ona se ubrzo preudala. Rastao je uz oca, i opet bez ljubavi. Njih dvojica živjeli su u velikom njemačkom gradu. Otac radio, svakodnevno odlazio na posao, a Petar najveći dio vremena ostajao sam u skučenom stančiću.

Što je Petar radio, kako je provodio dane, čime se bavio, to ne zna nitko. Imao je problema sa zakonom, nije završio školu, nije odlazio na praksu …

Otac mu se po drugi puta oženio. Petra su uhvatile njegove ‚lude‘ godine. Nitko nije mogao (ili nije htio) posvetiti se dječaku i njegovim potrebama i problemima. Najjednostavniji put bio je poslati ga nazad u Hrvatsku. Rečeno, učinjeno.

Dječak se našao sam s djedom i bakom koji su već zašli u duboku starost i jedva su se sami o sebi mogli brinuti. Bez završene škole, bez sredstava za život, bez posla, u godinama kad još nije punoljetan. Život, kojeg je tek upoznavao, nudio mu je mnoštvo izazova koje je Petar morao kušati. Krenuo je u istraživanje životnih nepoznanica.

Otac se ljutio, neprestano mrmljao, galamio, psovao, prijetio … I , to je bilo to. Uskratio mu je financijsku, ali i svaki drugi oblik pomoći. Kako živjeti i preživjeti?

Stasao mladić za ženidbu. Teško je naći djevojku jer ga ne prati baš dobar glas. Konačno je pronašao svoju životnu družicu. Ali, ni ona po mišljenju Petrovog oca ne valja. Ne vrijedi ništa. Ne valja mu sin, ne valja snaha. Nitko na ovom svijetu nije mu dobar.

NE PROPUSTI  Pjesme Vojislava Ilića koje opuštaju

Sve lošiji odnosi

Odnosi na relaciji sin – otac svakim danom postaju sve lošiji. A kada je na svijet došla djevojčica Ivana, život mladog para postaje još teži. Dječja usta traže jelo, piće, dijete treba odjeću, obuću, treba ići liječniku, kasnije u školu …Petar i žena mu jedva preživljavaju, a financijske, materijalne i ljudske pomoći ni otkuda. Kao ni stalnog zaposlenja.

Ubrzo je Petrovoj ženi dojadio takav život i ona slijedi put svoje svekrve te napušta muža i djevojčicu i odlazi drugom muškarcu. Baš kao i Petrova majka.

Ivana ostaje sama s ocem. Sama se vodi putovima djetinjstva i mladenaštva, sama upoznaje sve strane djevojaštva …često više gladna nego sita. A o modi da se i ne govori!

Završila je jednu kvalitetnu srednju školu kao odlična učenica. A u to vrijeme ni računalo nije imala! Naravno da nije mogla nastaviti školovanje. Otac nije imao mogućnosti, a djed ’nije mogao’školovati je iako je godinama živio u Njemačkoj i sada uživa inozemnu mirovinu. I nema druge djece ni unučadi.

Ljuti se djed. Ljuti se na sina, ljuti na unuku, ljuti na Ivaninog mladića. Ma što su mu djeca kriva?

Ivana je sama tražila put kroz život i pronašla ga. Nema stalnog zaposlenja, ali već dvije godine radi kao sezonac u jednoj susjednoj zemlji. I njen mladić je našao stalno zaposlenje pa je Ivana na najboljem putu da konačno sredi svoj život.

Životna istinita priča – Problemi oko kuće

Ovih dana njih dvoje sređuju kuću u kojoj su mislili živjeti. Ali, kuća nije njihova. Što mislite, čija je? Pa, naravno, djedova. Djed, starac u devetom deceniju života, ne želi kuću prepisati ni sinu ni unuci.

Veli:

„Kuća je moja! Ja sam je zidao! Ja ću je prodati, j—o vam vrag mater! Nećete ništa dobiti, ljenčine jedne! Trebali ste šparati!“

NE PROPUSTI  Lasersko graviranje personaliziranih gravura na drvetu

Ovih dana dogodio se susret ’sretne‘ obitelji, susret djeda i unuke. Ivana sa širokim osmijehom trči prema djedu u želji da ga zagrli i poljubi. Što je djed uradio? Okrenuo glavu na drugu stranu i odgurnuo djevojku. Gorke suze slijevale su se niz njene obraze. Voli ona svoga djeda. Rijetko ga viđa, a djed je djed jer osim oca nema nikoga od obitelji.

Sva u jecajima govori:

„Nikad deda nije pitao kako sam, imam li od čega živjeti, imam li posao, što ima novoga u mome životu … Uvijek, uvijek, uvijek prve riječi su mu psovka, galama, prijetnja …Zar on nema ni malo srca, ni malo osjećaja ljubavi prema meni?“

Bilo mi je žao gledati i slušati tu mladu ženu. Zar ona nema pravo na makar maleni djelić sreće? Mora li njena mladost biti obilježena tugom? Može li je još netko osim oca i dečka voljeti? Kakvo to kameno srca kuca u grudima njenog djeda?

Ma kakvo kameno! Jer i kamen bi od ovog prizora proplakao. Ili prepukao. Što to ima u srcima ljudskim? Čini se da smo zaboravili:

„Srce je bogatstvo koje se ne prodaje i ne kupuje, nego se daruje.“ (Flaubert)

A Markovo/ djedovo srce jedino se može kupiti. Barem se meni tako čini.

Izvor: www.hrvatskiglas-berlin.com

Koje je vaše mišljenje kada je u pitanju ova životna istinita priča? Možete nam reći u komentarima. Hvala

Možda će vas zanimati i ovo:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.