Aleksandrijska knjižnica je izgrađena od strane Ptolomeja I ili njegovog sina, Ptolomeja II, negdje oko III. stoljeća p.n.e. Knjižnice nisu ništa neobično u antičkoj civilizaciji. Najvjerovatniji cilj knjižnice u Aleksandriji je da pokaže moć Egipta a ne da bude stjecište filozofa, inovatora i znanstvenika.
Međutim, knjižnica se transformirala u nešto više i značajnije. Veliki broj zaposelnih u knjižnici bio je zaposlen na prevođenju sa „barbarskih“ jezika na grčki, a također su radili i na prepisivanju originalnih grčkih spisa. Spomenute “ barbarske“ spise, knjižnica je nabavljala na nekoj vrsti sajmova knjiga u Ateni i na Rodosu.
Ostala je zapisana legenda da je Ptolomej III pozajmio neke originalne spise od Sofokla, Euripida, Ezihila iz Atene. Na ime kaucije dao je ogromno bogatsvo, kao zalog da će ih vratiti. I, poslije nekog vremena i vratio je svitke, ali kopije. Nikada neće biti sigurno je li ovo samo legenda ili istina.
Aleksandrijska knjižnica je velika misterija
Nikada također neće biti sigurno koliko se svitaka čuvalo u aleksandrijskoj knjižnici. Spominje se raspon od 40 000 do 600 000 spisa. Djelimično i zbog ove knjižnice Aleksandrija je uskoro postala grad znanstvenika, učitelja i učenika. Svim helenističkim znanstvenicima dopušteno je izučavanje spisa u knjižnici.
U to vreme u Aleksandriji je objavljeno mnogo revolucionarnih ideja, neke od najznačajnijih su da čovjek razmišlja mozgom a ne srcem, da se Zemlja okreće oko Sunca (čak 1800 godina prije Kopernikovih saznanja), čak je prilično točno izračunat i obujam Zemlje. Nažalost sve dobre stvari nekad se moraju završiti.
Što se desilo sa knjižnicom?
Vrlo često se kao odgovor na pitanje, šta se desilo sa legendarnom knjižnicom u Aleksandriji, čuje odgovor da je nestala u velikom požaru. Međutim, to nije sto posto istinito, razgradnja knjižnice je počela nizom događaja. Isto tako postoje pisani podaci o nekoliko požara u Aleksandriji, u tom periodu međutim niti u jednom izvještaju se ne spominje „veliki“ požar koji je uništio knjižnicu.
Vrlo često se spominju tri krivca za uništavanje knjižnice a to su Julije Cezar, Teofili od Aleksandrije i kalif Omar iz Damaska. Legenda kaže da je patrijarh aleksandrijski, Teofil, 391. godine počeo sa uništavanjem poganskih hramova u ime Krista. Iako je poznato da je Teofil uništio jednu knjižnicu, prevladava mišljenje da se ne radi o velikoj aleksandrijskoj knjižnici već o njenoj “sestri“ koju je podigao Ptolomej III, mnogo manjoj knjižnici i sa mnogo manje spisa. Na to navodi ubojstvo jedine ženske znanstvenice, filozofa i matematičarke, Hiptije, koja je ubijena 415. godine zbog neslaganja sa stavovima u vezi znanosti.
Priča o kalif Omaru je zasigurno izmišljotina. 645. godine Omar je osvojio Egipat, a knjižnicu je spalio zbog spisa koji se nisu slagali sa učenjem Kurana. Mnogi znanstvenici povjesničari misle da je ova priča izmišljena u XII. stoljeću kao propaganda u vrijeme križarskih ratova.
Aleksandrijska knjižnica nije uništena u požaru
Najvjerovatnije, „veliku vatru“ je napravio Julije Cezar za vrijeme rata u Aleksandriji. Cezar je postavio požar u aleksandrijskoj luci s namjerom da zapali flotu, što jasno i piše u nekim dokumentima. Niti u jednom dokumentu se ne spominje da se ta vatra proširila i na veliku knjižnicu, ali najvjerovatnije se upravo to desilo. Sasvim je sigurno da su izgorjeli svi spisi u skladištima u luci , a da je po završetku bitke Cezar naredio otpremanje velikog broja dokumenata u Rim.
Seneka kaže da je u vatri uništeno 40 000 svitaka ali pošto se smatra da je knjižnica imala nekoliko stotina tisuća pretpostavlja se da je ostatak spašen i otpremljen u Rim. Kasnije neki pisci, uključujući i Straba, spominje muzej u čijem je sastavu knjižnica i radila, i znanstvenike u knjižnici. Sve su to indirektni dokazi da je dobar dio knjižnice preživio.
Znači knjižnica nije uništena u požaru a ipak nestao je ogroman broj spisa. Šta se desilo sa njima? Najvjerovatnije, nekoliko stvari je igralo ključnu ulogu u tome. Prvi razlog je svjetovni. Drugi je nedostatak prepisivača koji su prepisivali na papirus, a papirus nije dugotrajan materijal. Treći razlog su osvajači. Svaki osvajač je dio knjižnice odnio u svoju zemlju, a najverovatnije ti papirusi su vremenom propali jer ih nije nitko prepisivao. I četvrti razlog su vjerska uvjerenja koja su dovela do uništavanja spisa od strane vjerskih vođa. Aleksandrijska knjižnica nikad nije bila omiljena religijskim vođama i predstavljala im je prijetnju.
IZVOR: bwmistery.blogspot.com
