Dječak zvani Kruškić sa torbom na ramenu išao je kroz ulicu teškim koracima i pognute glave. Bio je duboko zamišljen, svašta mu se motalo po glavi. Nije volio školu, ne zbog škole već zbog pojedinih u njoj koji su ga zezali.
Dječak zvani Kruškić je imao neobično prezime
Imao je neobično prezime ali nekima je to bilo jako smiješno i eto ti problema.
Vidio je trojicu dječaka kako se nešto dogovaraju dok se približavao dvorištu škole, već su počeli zviždati i nešto dovikivati. Mnoga su se djeca okretala gledajući njih i onoga kome su se rugali. Netko se smijao a netko ravnodušno išao svojim putem.
Sve to sunce na nebu je gledalo, ljutilo se i žarilo i sve više palilo.
Dan se polako završavao
Pomalo se dan završavao, školski sati su brzo prolazili ali Kruškić kao da nije bio tu. Bila mu je muka, kad izađe iz dvorišta škole, opet će slušati njihovo ruganje.
Kad je krenuo kući, išao je što je brže mogao. Čudno mu je bilo što ga nisu izazivali, okrenuo se i vidio ih kako mašu rukama s nečim se valjda bore.
Zaklanjali su oči, nisu mogli ništa da vide od nekakvog bljeska- sjaja koje je pogađalo sad jednog, sad drugog, sad svu trojicu.
Nastavi hodati unatraške još uvijek gledajući nesretne dječake koji su i dalje mahali i rukama i nogama.
Sutradan kada je izašao iz kuće da ide u školu pred njegove noge pale su neke čudne naočale. Sunce ga je čekalo ispred vrata.
Dječak stavi naočale i ugleda nasmijano sunce.
Sunce namignu i reče mu da će ga pratiti sve do škole.
Veseliji dječak zvani Kruškić
Od njega nema nikog veselijeg, radosno krenu pomalo pjevuckajući i smješkajući se. Kad je stigao do pred školu ona tri dječaka već su ga iz daleka počela zezati. Valjda im nije bilo dosta od jučer.
Sunce ih mrko pogleda i uperi svoje zrake u njih i pođoše im hlaće gorjeti, sve dok nisu nastale velike rupe i trtica im se čak malo vidjela, nisu ga prestali izazivati ali kada ih je počelo peći tada su počeli jaukati i od srama se pokrivati knjigama, plačući su trčali svojim kućama a sunce ih je svojim zrakama pratilo sve do vrata njihove kuće, pravilo im rupe sve dok im nije odjeća postala kao šuplji sir.
Djeca iz škole su se smijala i o tome dugo pričala jer tome trojici nitko nije mogao stati u kraj. Dječak je konačno u školu išao radosno, mnogi su mu željeli biti prijatelj, jer ona trojica su svakom dodijavali.
Što je bilo sa onom trojicom?
Pa i ona trojica su išla u školu ali više nikad nisu ništa Kruškiću ružno rekli, niti su smjeli drugoga dječaka naći za zezanje jer on je imao pravog prijatelja koji je znao da brzo riješi jednostavan problem zbog kojih je boljela mnoge glava a i drugi dijelovi tijela to jest da su dobivali čaki batine od te trojice- ako niste znali što sam mislila reći.
To se moglo riješiti isto brzo i na drugi način samo da su djeca bila složnija ili bar učitelji hrabriji koji se ne boje svojih direktora ili nadređenih ili kako li već drugačije.
Sva sreća pa je dječak zvani Kruškić imao pravog prijatelja kojeg je nazvao – Žar.
Autor: Josipa
IZVOR: pricalicamamepricaju.wordpress.com
