Kamen: Životne priče Hrvatskog Glasa Berlin

Kamen: Životne priče Hrvatskog Glasa Berlin
Tekst i photo za Hrvatski Glas Berlin: Marija Kukić

Na rubu puta, prekriven travom, cvijećem i ostalim biljnim svijetom čamio je u samoći jedan posve običan kamen. Neugledan, neprimjećen, osamljen. Reći ćete: „Kamen k’o kamen.“ Ali ovaj ovdje ipak je bio nešto drugačiji. Često je razmišljao o svom životu.

U njegovu životu nije se uglavnom ništa događalo. Uobičajeni dani i noći. Ptice, pčele, mravi, skakavci, puževi, ose, leptiri… bili su najčešće njegovo nijemo društvo. Nitko ga nije opažao, nitko nije mario za njegovo postojanje, svi su jurili svojem cilju. Sunce ga je ljeti grijalo do usijanja, zimi ga je mraz štipao do raspadljivosti.

On je uporno odolijevao i suncu, i kiši, i mrazu, i ledu i olujnim vjetrovima… pa čak i nekim ljudskim opačinama. Navikao se na to kao vol na batine. Sve je stoički podnosio, baš kao svaki drugi kamen. Jedino bi se rastužio kada bi čuo da govore: „ Kakav si ti to čovjek? Imaš kameno srce.“

Prokleti kamen

„Kakvo je to kameno srce?“ pitao se često u svojoj osamljenosti. Stoji na ovom mjestu godinama, svašta je vidio i doživio, ali nikako nije mogao riješiti enigmu kamenog srca.

Prolazio putem mlađahni dotjerani gospodin. Nosom parao oblake. Nije mario za starca kojeg je putem sreo. Nije ga bilo briga treba li možda tome čovjeku pomoć. Nije ga čak ni pogledao. U svojoj taštini nije gledao ni kuda hoda. Nagazio je na njega, udario u nj vrhom svoje tek kupljene lakirane cipele i oštetio je. „ Prokleti kamen“, reče, „uništio je moje skupocjene cipele.“

Dotrčao je dječarac s praćkom u ruci. Treba mu kamen da može gađati ptice. Pokušao ga je uzeti, ali ne, ne može. On se čvrsto sljubio s tlom. „Prokleti kamen“, reče, „ što uopće ovdje radi kad nije ni od kakve koristi?“

NE PROPUSTI  Moji snovi: Životne priče Hrvatskog Glasa Berlin

Dojurila djevojčica vozeći se biciklom. Naletjela na skriveni kamen u travi i pala. Pogledala oko sebe, ugledala ga i proslovila: „Prokleti kamen! Zbog njega sam mogla stradati.“

Tražila domaćica kamen da pritisne kupus za kiseljenje. Ugledala ga, odmahnula rukom, zavrnula nosom, pogledala ga s prijezirom i produžila dalje. „ Ma tko šljivi taj bezvezni kamen!“promrmljala je kroz zube.

Ipak je koristan

Dok je kamen razmišljao o svom beskorisnom životu, do njega je tihim umornim korakom došao starac sa štapom u ruci. Isti onaj starac pokraj kojega je projurio mlađahni elegantni gospodin.  Čovjek se jedva vukao. Zadihan, umoran i znojan ugledao ga je i veselim glasom uskliknuo: „O, evo stolice na kojoj ću odmoriti svoje umorne noge! Sretan sam što se imam na nešto nasloniti.“

Kamen je shvatio da nije baš posve beskoristan. I on nešto vrijedi. I on je nekome dragocjen. Samo treba uporno tražiti i tražiti te tako pronaći u svemu i najsitnije zrnce vrijednosti. Rasplakao se on po prvi put u svom životu, rasplakao se od sreće jer i on nekome nešto znači.

Onaj tko ima kameno srce ne može ni od tuge, ali ni od sreće zaplakati.

Neugledni, neprimjećeni, zaboravljeni kamen pružio je zaštitničku ruku čovjeku koji je znao da vanjština ne vrijedi ništa, ako srce i duša nisu u suglasju s njom.

Ali ni do danas on nije u potpunosti shvatio –  kakvo je to kameno srce.

Marija Kukić

IZVOR: hrvatskiglas-berlin.eu

Možda će vas zanimati i ovo: