Pjesme Jovana Dučića koje opuštaju

U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Jovana Dučića koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Jovan Dučić je bio srpski pjesnik i diplomat. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Alekse Šantića.

Pjesme Jovana Dučića koje opuštaju
Poezija – Jovan Dučić

Najljepše pjesme Jovana Dučića

Zimski pastel

Zgurena na snegu seoska kapela
zebe usred groblja. Nebesa su bela.
Niotkud ni vetra da se javi šumom,
i zaplače gdegod za krstom, za humom.

Niti smrzlo zvono čas da kucne koji,
ukočeno, mirno, još skazaljka stoji,
pokazujuć tako sred doline neme
sat, kada je najzad umrlo i vreme.
Autor: Jovan Dučić

Žena

Ja snevam o ženi, većoj no sve žene,
čija će lepota biti tajna svima,
što je kao Božji dah u prostorima,
koji ne dotače nikog osim mene.

Njen čar da je moje veliko otkriće;
da mirno prisustvo te čudesne žene
ne razume više niko osim mene,
osim moje večno očarano biće.

I pred čijom gordom lepotom od sviju
samo ja otvorih oči očarane,
i srce ko crni cvet iz gluhe strane,
nevidljive kapi dok na njega liju.

I njena lepota, tako nedogledna,
neobeščašćena hvalama glupaka,
da obiđe tiho, kao snoplje zraka,
sve tamne puteve duše, samo jedne.

I ja ključar čudne lepote, da s tajnom
srećom vidim jasno da je ova žena
od istoga svetlog tkiva načinjena
od koga i bolni moj san o beskrajnom.
Autor: Jovan Dučić

Najbolja poezija

Zaborav

Zaborav je mirno umiranje srca,
Bezdušno i bolno odricanje ćutke;
Prezrivi dah smrti u duši što grca;
Zaborav to znači mreti na trenutke.

Ko zna suze stvâri koje ostaviše?
Dvostruku smrt groblja gde suza ne kapi?
Bol imenâ koja ne pominju više?
Krik zaboravljenih ljubavi što vapi?

I strašno ćutanje natpisa sa stene,
Što posta nečitljiv? I prokletstvo nemo
Reči, što sad čame, neprotumačene?
Tugu trave putem kud sad ne idemo?

Ko zna plač idola pod zemljom? Ko znade
Kletvu molitava zamuklih? I rane
Nepamćene sreće i prestale nade?
I gorčinu jedne suze ubrisane?
Autor: Jovan Dučić

Velika noć

Kad genije noći na krilima sjajnim,
Krilima od vatre, preko reke minu,
Nevidljiva voda ushićeno sinu,
I zapeva glasom bolnim i beskrajnim.

Kad ponoćni vetar pored gore gluhe
Prođe i otrese teški mrak sa granja,
Kao strasna pesma žudnog umiranja,
Ču se glas muzike iz trstike suhe.

Kad za poljem punim crne deteline,
Počeše vlašići da blede i slaze,
Mrtvo lišće poče da pada na staze,
I kao crn uzdah da izbi iz tmine.

Sad, u ovo dugo veče koje pati,
Cela moja duša zatreperi gola,
A čelom umornim od truda i bola,
Smrt je prešla rukom, mekom, kao mati.
Autor: Jovan Dučić

Nezaboravne pjesme Jovana Dučića

Veče

Mre potonja svetlost i postaje smeđa,
Oktobarsko sunce gasne iza huma…
A tvoja je duša puna bolnog šuma,
Teška suza stala u dnu tamnih veđa.

Dok u tvome vrtu dan očajno tinja;
U tamnoj se senci rasplakale česme;
Šumi gora, kao rosa da rominja,
A u tebi huje rime moje pesme…

Huje tamne rime, ko mistično vrelo,
Kroz lišće, i zvezde, i sen što još pada:
U svakome stihu ima suza jada,
U svaku je strofu leglo srce celo.
Autor: Jovan Dučić

U sumraku

Odvela me tuga i misli zloslutne
u polje, daleko. Trava puna rose.
Tužno stoje vrbe iznad vode mutne,
hladni vetri mrse zelene im kose.

Na zapadu negde polumrtav bleska
ugašenog dana zadnji bledi plamen.
Nema je nada mnom širina nebeska,
mrak zasipa šumu, reku, cvet i kamen.

Evo jedno groblje. Tu leže seljaci,
do suseda sused, drugar do drugara;
A dok se u svodu brišu zadnji zraci,
pobožno kapela stoji kraj njih stara.

I dole u selu zadnji ognji zgasli
-noć, i tu se spava… A ko sablast čudna,
međ grobljem i selom još krivuda staza,
sva bela i gola, kratka, večno budna.
Autor: Jovan Dučić

Dobra poezija

Trenuci

Ta ljubav bez cilja i bez sutradana,
zla sestra večnosti, u besu sveg hitnog
nosi znak najveće kobi što je znana:
Sav užas prolaznog i bol neumitnog.

Taj svemir naslikan na valu što bega,
sav pokret prostorâ u treptanju lista
-Ljubav je bez sutra večnija od svega:
jer i posle smrti još je uvek ista.

Ta ljubav što umre u naponu vrelu,
mač skrhan na samim vrhovima tvrđa,
ima pobedničku gordost na svom čelu:
jer umre u sjaju pre nego zarđa.

Ona prođe dušom kao iz daleka
zalutale ptice u svetlosti maja;
U pesmi su njinoj glasi drugih reka,
i na krilima im sunce drugog kraja.

I ona nestaje pre vesele žetve,
uvek neuvela u svemu što vene,
bez svoga zaveta i bez svoje kletve
– u lepoti reči jednom izrečene.
Autor: Jovan Dučić

Tišina

Zaboravljen predeo u proplanku dugom,
obale pod teškom tišinom i travom
tu večernje vode huje tihom tugom,
a žalosne vrbe šume zaboravom.

U zelenoj jasnoj pomrčini granja,
tu nađem Samoću, u ćutanju večnom,
bledu, pokraj reke; tu sedi i sanja,
i ogleda lice u modrilu rečnom.

Ko zna otkad tako. No u nemom dolu,
glas pane li samo u ta mesta čista,
sva tišina teško uzdahne u bolu;
Refren patnje ode od lista do lista.
Autor: Jovan Dučić

Koje su vama najbolje pjesme Jovana Dučića? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke lijepe stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!

Možda će vas zanimati i ovo: