Pjesme Alekse Šantića koje opuštaju

U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Alekse Šantića koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Aleksa Šantić bio je bosanskohercegovački pjesnik i akademik srpske nacionalnosti. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Vladimira Vidrića.

Pjesme Alekse Šantića koje opuštaju
Poezija – Aleksa Šantić

Najljepše pjesme Alekse Šantića

Žeteoci

Kô svilene niti što ih pauk satkô,
Po drveću visi mesečine veo.
U polju, uz reku, šušti ječam zreo,
I, kô krv, sa grane rudi voće slatko.

Mali drven toranj, kao straža neka,
Uvrh sela stremi. Staro groblje ćuti,
A krstovi, mahovinom ogrnuti,
Svoje ruke šire, kô da svaki čeka

Da zagrli nekog… I dok ponoć plava
Trepti, i pod božjom rukom selo spava,
Žeteoce čudne, koštane i sure,

Ja vidim gde s neba niz lestvice slaze,
S kosama na vratu šoboćući gaze…
I svrh sela zvoni udar kobne ure.
Autor: Aleksa Šantić

Vodenica

Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.

Sve je isto, staro… Samo, kao prije,
Ne čuje se hitri točak da udara;
Kô bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena ćuti vodenica stara…

Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi,
Niti vidim one oči prostodušne.

Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U večeri letne na odmoru bio,
I, dižući oči na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!

Bog zna gdje je sada?!… Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiđara…
I dok zlatno veče pada povrh grmlja,
Nakrivljena ćuti vodenica stara.
Autor: Aleksa Šantić

Najbolja poezija

Ugljari

Sve jedan po jedan, umoran i bedan,
Izlaze iz grotla, u prljavoj rasi,
Što su za njih dugi u podzemlju časi
Otkali od praha uglja… Svaki, žedan,

NE PROPUSTI  Pjesme Sergeja Jesenjina koje opuštaju

Prima puno vedro što mu pruža ili
Žena ili sestra. I svi piju, piju,
I vidi se kako damari im biju
Ispod znojna grla u nabrekloj žili.

Smorne oči dižu i naginju vedra,
Prosipa se voda i na gola nedra,
Počađala, curi… Vrhovi se žare –

Tiho veče šušti u grimizu svile;
Oni kući idu, kao senke milê
Putem, pokraj groblja, uz jablane stare.
Autor: Aleksa Šantić

U proljetnjoj noći

Dušo moja, ti ne tuži tako!
Evo noći, evo slatke tajne!
Veselo se vijni i uznesi
Plavom nebu u zvjezdice sjajne.

Budi tica što se diže letom
I raj slavni na visokoj grani;
Pa od bola, od sudbe i ljudi
Ti se, dušo, svetom pjesmom brani!

Sad, kad nojca dragom cv’jeću slazi
Na razgovor i na slatko bdenje,
sad, kad Gospod umrlim se javlja,
Dušo moja, slavi vaskrsenje.

Zaboravi da si ikad bila
U mukama, jadu i oluji;
Utri suze, vijni se, poleti, –
Na pjesmicu zovu te slavuji!
Autor: Aleksa Šantić

Nezaboravne pjesme Alekse Šantića

Trubadur

Moje je nebo, moje zore plave,
Moj purpur ruža i glas iz gnijezda,
Moj šum rijeke kad se časi jave
S povratkom tihim večernjih zvijezda…

U meni gori jedna sveta vatra,
I moje srce sve grli i ljubi…
Snagu mi duše nikada ne satra
Zamahom kobnim života bič grubi.

Gord sam i sretan što se vazda mogu
Uzdići vječnoj ljepoti i Bogu,
I božjeg srca biti jedan deo.

Ja ćutim vatru svetu i rijetku –
Moja je duša u svome začetku
Obukla na se sunca zlatni veo…
Autor: Aleksa Šantić

Svijetli put

Noć. Mirišu smreke i kadulje svježe.
Mir. Ne pjeva slavuj sa noćišta svoji’,
Samo hučna voda kroz ždrijelo reže,
Dok crn krupan jelen nad ponorom stoji.

NE PROPUSTI  Priča koja potvrđuje da se sve u životu vraća

Nad njime visoko, iz prozirna vela
Od srebrne magle, svijetlo lice bdije,
I u zlatnom letu na uboga sela
Nečujno i krotko svoj blagoslov lije.

I u tihoj sreći sve trepti i sija
I voda i kamen, džbun i vršak grana,
Kao da se nebo bliže zemlji svija
I sam gospod hodi preko mirnih strana.

To putuje ljubav svome zavičaju,
Na istok, daleko, preko brda goli’,
Pred oltarom neba, čista i u sjaju,
Da prisluži sunce i Bogu se moli.
Autor: Aleksa Šantić

Dobra poezija

Srce

Iz doline reke, iz kopalja trska,
Putanja me vodi u goletne strane.
Noć. Poju slavuji, i na brsne grane
Kao sedef bela mesečina prska.

Već me evo vrhu. Svuda krš i same
Dve—tri smreke šume na rapavoj ploči.
Kô blage i tople materine oči,
Lepe greju zvezde i gledaju na me.

Uz Neretvu, dole, behar se razgrozdô;
Pun fenjera stari Mostar trepti ozdo,
Spava. Mesečine pokrilo ga platno.

Moje srce leti, i kliče, i gori,
Prostorima kruži i, kô meteori,
Po rodnome kraju rasipa se zlatno…
Autor: Aleksa Šantić

Ručak

U izdrtom suknu, pod murvom kraj puta,
Prekrstio noge na rapavoj ploči,
I tu lomi komad hljeba otvrdnuta
I glavicu luka uza nj slatko smoči.

Pod bremenom tvrdim, sve do pola dana,
Proveo je stari povijene šije,
Još mu sa široka lica namrežgana
I s runjava koša znoj curi i lije.

Pokraj njega česma oronula pljušti,
I prah vode, sjajan kao sedef sušti,
S dugama se raspe i na suncu umre.

I ćuteći sreću i blagoslov neba,
Zguren hamal žudno, uz tvrd komad hljeba,
Sluša kako nad njim s grana guču kumre.
Autor: Aleksa Šantić

Koje su vama najbolje pjesme Alekse Šantića? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke lijepe stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!

Možda će vas zanimati i ovo: