U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Alekse Šantića koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Aleksa Šantić bio je bosanskohercegovački pjesnik i akademik srpske nacionalnosti. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Vladimira Vidrića.
Najljepše pjesme Alekse Šantića
Žeteoci
Kô svilene niti što ih pauk satkô,
Po drveću visi mesečine veo.
U polju, uz reku, šušti ječam zreo,
I, kô krv, sa grane rudi voće slatko.
Mali drven toranj, kao straža neka,
Uvrh sela stremi. Staro groblje ćuti,
A krstovi, mahovinom ogrnuti,
Svoje ruke šire, kô da svaki čeka
Da zagrli nekog… I dok ponoć plava
Trepti, i pod božjom rukom selo spava,
Žeteoce čudne, koštane i sure,
Ja vidim gde s neba niz lestvice slaze,
S kosama na vratu šoboćući gaze…
I svrh sela zvoni udar kobne ure.
Autor: Aleksa Šantić
Vodenica
Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.
Sve je isto, staro… Samo, kao prije,
Ne čuje se hitri točak da udara;
Kô bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena ćuti vodenica stara…
Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi,
Niti vidim one oči prostodušne.
Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U večeri letne na odmoru bio,
I, dižući oči na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!
Bog zna gdje je sada?!… Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiđara…
I dok zlatno veče pada povrh grmlja,
Nakrivljena ćuti vodenica stara.
Autor: Aleksa Šantić
Najbolja poezija
Ugljari
Sve jedan po jedan, umoran i bedan,
Izlaze iz grotla, u prljavoj rasi,
Što su za njih dugi u podzemlju časi
Otkali od praha uglja… Svaki, žedan,
Prima puno vedro što mu pruža ili
Žena ili sestra. I svi piju, piju,
I vidi se kako damari im biju
Ispod znojna grla u nabrekloj žili.
Smorne oči dižu i naginju vedra,
Prosipa se voda i na gola nedra,
Počađala, curi… Vrhovi se žare –
Tiho veče šušti u grimizu svile;
Oni kući idu, kao senke milê
Putem, pokraj groblja, uz jablane stare.
Autor: Aleksa Šantić
U proljetnjoj noći
Dušo moja, ti ne tuži tako!
Evo noći, evo slatke tajne!
Veselo se vijni i uznesi
Plavom nebu u zvjezdice sjajne.
Budi tica što se diže letom
I raj slavni na visokoj grani;
Pa od bola, od sudbe i ljudi
Ti se, dušo, svetom pjesmom brani!
Sad, kad nojca dragom cv’jeću slazi
Na razgovor i na slatko bdenje,
sad, kad Gospod umrlim se javlja,
Dušo moja, slavi vaskrsenje.
Zaboravi da si ikad bila
U mukama, jadu i oluji;
Utri suze, vijni se, poleti, –
Na pjesmicu zovu te slavuji!
Autor: Aleksa Šantić
Nezaboravne pjesme Alekse Šantića
Trubadur
Moje je nebo, moje zore plave,
Moj purpur ruža i glas iz gnijezda,
Moj šum rijeke kad se časi jave
S povratkom tihim večernjih zvijezda…
U meni gori jedna sveta vatra,
I moje srce sve grli i ljubi…
Snagu mi duše nikada ne satra
Zamahom kobnim života bič grubi.
Gord sam i sretan što se vazda mogu
Uzdići vječnoj ljepoti i Bogu,
I božjeg srca biti jedan deo.
Ja ćutim vatru svetu i rijetku –
Moja je duša u svome začetku
Obukla na se sunca zlatni veo…
Autor: Aleksa Šantić
Svijetli put
Noć. Mirišu smreke i kadulje svježe.
Mir. Ne pjeva slavuj sa noćišta svoji’,
Samo hučna voda kroz ždrijelo reže,
Dok crn krupan jelen nad ponorom stoji.
Nad njime visoko, iz prozirna vela
Od srebrne magle, svijetlo lice bdije,
I u zlatnom letu na uboga sela
Nečujno i krotko svoj blagoslov lije.
I u tihoj sreći sve trepti i sija
I voda i kamen, džbun i vršak grana,
Kao da se nebo bliže zemlji svija
I sam gospod hodi preko mirnih strana.
To putuje ljubav svome zavičaju,
Na istok, daleko, preko brda goli’,
Pred oltarom neba, čista i u sjaju,
Da prisluži sunce i Bogu se moli.
Autor: Aleksa Šantić
Dobra poezija
Srce
Iz doline reke, iz kopalja trska,
Putanja me vodi u goletne strane.
Noć. Poju slavuji, i na brsne grane
Kao sedef bela mesečina prska.
Već me evo vrhu. Svuda krš i same
Dve—tri smreke šume na rapavoj ploči.
Kô blage i tople materine oči,
Lepe greju zvezde i gledaju na me.
Uz Neretvu, dole, behar se razgrozdô;
Pun fenjera stari Mostar trepti ozdo,
Spava. Mesečine pokrilo ga platno.
Moje srce leti, i kliče, i gori,
Prostorima kruži i, kô meteori,
Po rodnome kraju rasipa se zlatno…
Autor: Aleksa Šantić
Ručak
U izdrtom suknu, pod murvom kraj puta,
Prekrstio noge na rapavoj ploči,
I tu lomi komad hljeba otvrdnuta
I glavicu luka uza nj slatko smoči.
Pod bremenom tvrdim, sve do pola dana,
Proveo je stari povijene šije,
Još mu sa široka lica namrežgana
I s runjava koša znoj curi i lije.
Pokraj njega česma oronula pljušti,
I prah vode, sjajan kao sedef sušti,
S dugama se raspe i na suncu umre.
I ćuteći sreću i blagoslov neba,
Zguren hamal žudno, uz tvrd komad hljeba,
Sluša kako nad njim s grana guču kumre.
Autor: Aleksa Šantić
Koje su vama najbolje pjesme Alekse Šantića? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke lijepe stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!
