
U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Pavla Stanišića koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Pavle Stanišić je bio novinar i književnik iz Bosne i Hercegovine. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Augusta Harambašića.
Najljepše pjesme Pavla Stanišića
Suština
I ovako star
vučem za ruku ono dijete
koje sam bio
Vučem ga kroz ratove kroz gradove
kroz gladi i strahove
kiše i noći
s kamena na kamen
od riječi do riječi
od kafane do kafane
A ne znam
kud ga vodim
ni gdje ću ga ostaviti
Pavle Stanišić (Preživjele riječi, 2008)
Preživjele riječi
Stigli ste u Vjekovo kud prolazi vrijeme
ne osvrćući se
Nose ga u kovčezima
na tabutima
pjevajući
niz rijeke uz rijeke
niz vjetar i protiv vjetra
tamo gdje su otplovili
jedrenjaci od novinskog papira
kroz palate-ruševine
putem zasutim nebom
polomljenih prozora i lica
pustom ulicom kojom su prolazile
lipe i samotni platani
posije posljednjih veselih koraka
koji su otrčali kroz snove
To je grad gdje svak dočekuje sebe
čekajući one kojih nema
Tu nestaje vrijeme
odlažući teški prtljag preživjelih riječi
i pogrdnih i pogubnih
prepuštenih pljačkašima lopovima
i vođama drumskim
što sad novim drumovima
ono staro blago traže
zakopano po noćima i sjenama
zgrušano u sjećanjima
Stigli ste u Vjekovo
gdje čekaju vašu radost
dani koji nestaju
Pavle Stanišić
Najbolja poezija
Qvo vadis, domine
Kad su se ruski emigranti krenuli nebom i morima
umotavali su po grumen rodne zemlje
u Puškinove sveske i rubaške bijele
složene u prašnjave kofere optočene zlatom
Kad su se krenuli emigranti
iz Bosne Hrvatske sa Kosova ravnog
svaki je ponio po grumen zlatne grobljanske ilovače u srcu
Zašto sad i ti pakuješ sunčanu Heladu
Romulov vječni grad Monmartr i moju glavu
i kud si to krenuo s grumenom Evrope
Gospode
Pavle Stanišić
Kapi
Vjerni psi iz davnih zima
laju oko napuštenih vremena
na moje ime što se ne odziva
Prošla ognjišta
napuštena predgrađa
bez mene tinjaju večeri moje
u životu koji se ne događa
vjetar nosi sutrašnje novine
niz ulicu davnu
Osluškujem
svoje korake
pod prozorom
Ja sam onaj
zbog kojeg ne smijem
da se osvrnem u mraku
Onaj sam
koji posrće ulicom
i onaj
koji ga posmatra sa balkona
Otkad nam je dodijala igra
bacanja kamenčića u vodu
bacamo riječi
i posmatramo koncentrične krugove
Kako je lijep kanjon
u koji sam se
strmoglavio
Sunčani mi dani
raspeti
na Trgu slavlja
Golub kojeg hranim na balkonu
i koji ima puno povjerenje u moj lik
užasno se boji moje ruke
i moju sumnju podgrijava
Postelja prepuna opasnosti
a negdje treba ugasiti lampu
Doletjeli smo na riječima
i još se držimo za njih
lebdeći nad provalijom tišine
Neki pričaju da su me vidjeli
a ja se još sreo nisam
Oni čekaju vaskrsenje mrtvih
a mi smo već odavna
ovdje
Dan me nosi oko svoje osi
oko tvog lica staha mog
a ja u obratnom smjeru žurim
da za vidjela do mraka stignem
Stari ulica kojom je prošla
Gori prozor tvoj
u kojem zalazim
Izmičem se samo zato
da bih bolje vidio
šta smo ovo uradili od svijeta
ljubavi
Sve se desilo odjednom
u samo jednom životu:
vidjeh kako otiče sunce rijekom
pored koje smo zauvijek prolazili
Pavle Stanišić
Nezaboravne pjesme Pavla Stanišića
Svici
S glavom punom opalog lišća
sa daljinama koje se hvataju po mislima
stara ruševina koju snovi napuštaju
pjevaš svicima ljetnim koji te bolnog obilaze
cijediš tu boju zvuk misao u suzu
u pjesmu nebu
izmrvljenom na dlanu
u slova u glasove u zvijezde u krase jedne duše
Blato je uokolo
umiješeno riječima i sjećanjem na život
a on lebdi oko zidina koje te pamte kao pogled
kao pokret kao glas svjetlosti
Ili u sve praznine pusti tu noć
što nadire na tvoje besane prozore
oko tvrđava srednjevjekovnih
Sjećaš li se sebe moje slike izgubljene
između dva rata
moje ljubavi koja se ukazuje na sred mora brodolomcima
pa je halapljivo ispijaju po krčmama bučnim
zagubljenim u vremenu i talasima
Zapjevajte svici onim sjajem
da ko riječi poteku mi dani
koje naivne uzgajam
oko ove noći velike
vjeran sudbini
Svojom biste iskrom da osvijetlite tren ni treptaj
a svijet ste
Pavle Stanišić
Jutro
Sutra će ponovo sunčano ili plačno
širom otvoreno jutro
kafa cigareta i ja
sam pred tako velikim iskušenjem
Javlja mi se stalno
po ko zna koji put
nešto traži od mene
ili me progoni
čeka odgovor
koji još nisam naučio
hoće da mi nešto strašno javi
ili da me samo još jednom pogleda
Uhodi me uporno i znam već je tamo
u oblaku iznad solitera i sačekaće me
kod prvog ugla iza ove noći
u kojoj stanujem
Zna mi dobro staze i namjere
gdje se pojavljujem gdje jutrom idem na kafu
i čeka Ipak strahujem:
jednom će odustati
Pavle Stanišić
Poezija za pamćenje
Svjedok
Kao učesnik u životu
mogu da posvjedočim
da sam je vidio
Prepoznao sam
predskazano
obećanje
Nisam raspoznavao
bat srca
od njenih koraka
Osim sna
u meni je bilo
željeza i vode
Od očiju crnih
ništa se nije vidjelo
u sunčevom sistemu
Kad je nestala
tražio sam
sebe
Prepoznao sam se
u lutalici
na žalu
Pijeskom je
zatrpavao
njen lik
Pavle Stanišić (“Evropa za uspomenu”)
Oblaci
Moji bliski odnosi s oblacima
mnogo su stariji od pamćenja
znam da oni saosjećaju
sa ovim mojim usporenim koracima
i prate ih
puni su mojih misli i spremni da ih izliju
u šumski potok i mutnu rijeku
u duboku noć koja čeka
iza jednog skrivenog ugla
gdje ću se neminovno zateći
dok me ostave brige
kojima se ovdje zabavljam
Oni će me ako treba pričekati
kao što su me čekali onda
kad sam glavu punu snova u njima krio
dok su ovdje spaljivali snove na lomače
a ako ih njihovi ludi vjetrovi
odvuku u daljine
vratiće se dok dođe vrijeme
da mi se na dušu izliju
Pavle Stanišić
IZVOR: pavlestanisic.blogspot.com
Koje su vama najljepše pjesme Pavla Stanišića u ovoj objavi? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke lijepe stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!