Pjesme Pavla Stanišića koje će vas opustiti

Pjesme Pavla Stanišića koje će vas opustiti
Najljepša poezija – Pavle Stanišić

U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Pavla Stanišića koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Pavle Stanišić je bio novinar i književnik iz Bosne i Hercegovine. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Augusta Harambašića.

Najljepše pjesme Pavla Stanišića

Suština

I ovako star
vučem za ruku ono dijete
koje sam bio

Vučem ga kroz ratove kroz gradove
kroz gladi i strahove
kiše i noći

s kamena na kamen
od riječi do riječi
od kafane do kafane

A ne znam
kud ga vodim
ni gdje ću ga ostaviti

Pavle Stanišić (Preživjele riječi, 2008)

Preživjele riječi

Stigli ste u Vjekovo kud prolazi vrijeme
ne osvrćući se

Nose ga u kovčezima
na tabutima
pjevajući
niz rijeke uz rijeke
niz vjetar i protiv vjetra
tamo gdje su otplovili
jedrenjaci od novinskog papira
kroz palate-ruševine
putem zasutim nebom
polomljenih prozora i lica
pustom ulicom kojom su prolazile
lipe i samotni platani
posije posljednjih veselih koraka
koji su otrčali kroz snove

To je grad gdje svak dočekuje sebe
čekajući one kojih nema

Tu nestaje vrijeme
odlažući teški prtljag preživjelih riječi
i pogrdnih i pogubnih
prepuštenih pljačkašima lopovima
i vođama drumskim
što sad novim drumovima
ono staro blago traže
zakopano po noćima i sjenama
zgrušano u sjećanjima

Stigli ste u Vjekovo
gdje čekaju vašu radost
dani koji nestaju

Pavle Stanišić

Najbolja poezija

Qvo vadis, domine

Kad su se ruski emigranti krenuli nebom i morima
umotavali su po grumen rodne zemlje
u Puškinove sveske i rubaške bijele
složene u prašnjave kofere optočene zlatom

Kad su se krenuli emigranti
iz Bosne Hrvatske sa Kosova ravnog
svaki je ponio po grumen zlatne grobljanske ilovače u srcu

Zašto sad i ti pakuješ sunčanu Heladu
Romulov vječni grad Monmartr i moju glavu
i kud si to krenuo s grumenom Evrope
Gospode

Pavle Stanišić

Kapi

Vjerni psi iz davnih zima
laju oko napuštenih vremena
na moje ime što se ne odziva

Prošla ognjišta
napuštena predgrađa
bez mene tinjaju večeri moje

u životu koji se ne događa
vjetar nosi sutrašnje novine
niz ulicu davnu

Osluškujem
svoje korake
pod prozorom

Ja sam onaj
zbog kojeg ne smijem
da se osvrnem u mraku

Onaj sam
koji posrće ulicom
i onaj
koji ga posmatra sa balkona

Otkad nam je dodijala igra
bacanja kamenčića u vodu

bacamo riječi
i posmatramo koncentrične krugove

Kako je lijep kanjon
u koji sam se
strmoglavio

Sunčani mi dani
raspeti
na Trgu slavlja

Golub kojeg hranim na balkonu
i koji ima puno povjerenje u moj lik
užasno se boji moje ruke
i moju sumnju podgrijava

Postelja prepuna opasnosti
a negdje treba ugasiti lampu

Doletjeli smo na riječima
i još se držimo za njih
lebdeći nad provalijom tišine

Neki pričaju da su me vidjeli
a ja se još sreo nisam

Oni čekaju vaskrsenje mrtvih
a mi smo već odavna
ovdje

Dan me nosi oko svoje osi
oko tvog lica staha mog
a ja u obratnom smjeru žurim
da za vidjela do mraka stignem

Stari ulica kojom je prošla

Gori prozor tvoj
u kojem zalazim

Izmičem se samo zato
da bih bolje vidio

šta smo ovo uradili od svijeta
ljubavi

Sve se desilo odjednom
u samo jednom životu:
vidjeh kako otiče sunce rijekom
pored koje smo zauvijek prolazili

Pavle Stanišić

Nezaboravne pjesme Pavla Stanišića

Svici

S glavom punom opalog lišća
sa daljinama koje se hvataju po mislima
stara ruševina koju snovi napuštaju
pjevaš svicima ljetnim koji te bolnog obilaze

cijediš tu boju zvuk misao u suzu
u pjesmu nebu
izmrvljenom na dlanu
u slova u glasove u zvijezde u krase jedne duše

Blato je uokolo
umiješeno riječima i sjećanjem na život
a on lebdi oko zidina koje te pamte kao pogled
kao pokret kao glas svjetlosti

Ili u sve praznine pusti tu noć
što nadire na tvoje besane prozore
oko tvrđava srednjevjekovnih

Sjećaš li se sebe moje slike izgubljene
između dva rata
moje ljubavi koja se ukazuje na sred mora brodolomcima
pa je halapljivo ispijaju po krčmama bučnim
zagubljenim u vremenu i talasima

Zapjevajte svici onim sjajem
da ko riječi poteku mi dani
koje naivne uzgajam
oko ove noći velike
vjeran sudbini

Svojom biste iskrom da osvijetlite tren ni treptaj
a svijet ste

Pavle Stanišić

Jutro

Sutra će ponovo sunčano ili plačno
širom otvoreno jutro
kafa cigareta i ja
sam pred tako velikim iskušenjem

Javlja mi se stalno
po ko zna koji put
nešto traži od mene
ili me progoni

čeka odgovor
koji još nisam naučio
hoće da mi nešto strašno javi
ili da me samo još jednom pogleda

Uhodi me uporno i znam već je tamo
u oblaku iznad solitera i sačekaće me
kod prvog ugla iza ove noći
u kojoj stanujem

Zna mi dobro staze i namjere
gdje se pojavljujem gdje jutrom idem na kafu
i čeka Ipak strahujem:
jednom će odustati

Pavle Stanišić

Poezija za pamćenje

Svjedok

Kao učesnik u životu
mogu da posvjedočim
da sam je vidio

Prepoznao sam
predskazano
obećanje

Nisam raspoznavao
bat srca
od njenih koraka

Osim sna
u meni je bilo
željeza i vode

Od očiju crnih
ništa se nije vidjelo
u sunčevom sistemu

Kad je nestala
tražio sam
sebe

Prepoznao sam se
u lutalici
na žalu

Pijeskom je
zatrpavao
njen lik

Pavle Stanišić (“Evropa za uspomenu”)

Oblaci

Moji bliski odnosi s oblacima
mnogo su stariji od pamćenja
znam da oni saosjećaju
sa ovim mojim usporenim koracima
i prate ih

puni su mojih misli i spremni da ih izliju
u šumski potok i mutnu rijeku
u duboku noć koja čeka
iza jednog skrivenog ugla
gdje ću se neminovno zateći
dok me ostave brige
kojima se ovdje zabavljam

Oni će me ako treba pričekati
kao što su me čekali onda
kad sam glavu punu snova u njima krio
dok su ovdje spaljivali snove na lomače

a ako ih njihovi ludi vjetrovi
odvuku u daljine
vratiće se dok dođe vrijeme
da mi se na dušu izliju

Pavle Stanišić

IZVOR: pavlestanisic.blogspot.com

Koje su vama najljepše pjesme Pavla Stanišića u ovoj objavi? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke lijepe stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!

Možda će vas zanimati i ovo: