Pjesme Vladimira Vidrića koje opuštaju

U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Vladimira Vidrića koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Vladimir Vidrić je bio hrvatski književnik. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Vladimira Nazora.

Najljepše pjesme Vladimira Vidrića

Pjesme Vladimira Vidrića koje opuštaju
Poezija – Vladimir Vidrić

U oblacima

Na oblaku sam ponad mora bio,
Gdje mermer-stupi nose plavet neba,
I Zevsu sam se poklonio bogu
S vijencem o čelu i s lirom iz Theba.

A Zevs je divan bog. Razgaljen sjedi.
Prsa su mu široka i gola
I bijel je kao starac. On dok zbori
Silnu glavu spušta ko od bola.

On plašt prigrnu svoj i sam mi reče:
“Razlijetaju se preko neba ptice,
O, ti, koj’ gledaš pučinu i nebo
I komu pada svjetal pram u lice;

I ti, koj’ sniš o divnoj, nagoj ženi
Na tamno-modrom valu što se rodi,
Kad siđeš k zemlji, u jablana sjeni
Nad plug se sagni i za brazdom hodi.

I kad ti padne znoj na čelo tio
Pod oblacima istog ovog neba,
Zatajit ćeš me rad muke i hljeba.”
– Na oblaku sam ponad mora bio.
Autor: Vladimir Vidrić

Sjene

Sav je obzor zarudio.
Dunuo je dah s poljanâ…
I lete u nebo oblaci:
Purpurni sanci dana…

S grmlja na žutu obalu
Živo prhaju ptice,
I ribar u čamcu nemirnom
K nebu obraća lice.

Obraća lice i sluša
Ariju sa nebesa –
S mrežom se ljulja, i saginje,
Sijedu kosu stresa.

I kako se ljulja, biba se
I čamac i on i sjena –
Ljulja se, pljuska, razilazi
Na zlaćanih valih pjena…
Autor: Vladimir Vidrić

Najbolja poezija

Silen

U poljskoj vodi tiho mjesec sijeva,
A s grmlja pada preko puta sjen.
Silena vodi bahantka i pjeva,
A s krupnim vrčem koleba Silen.

Polako ide, smije se – i sluša:
“Boginjo, šapće, ustavi se čas”
K zvjezdanom nebu vrč okrenuv – kuša
I sloni uz nju, bijel i sijedih vlas’.

NE PROPUSTI  Poezija online da vas opuste stihovi poznatih autora

I tako idu kud se grmlje crni,
Odmiču – staju – dubok smijeh je čut.
Putniče, sustaj, ogledaj se, svrni;
Gle, mjesec sja – i tvoj se bijeli put!
Autor: Vladimir Vidrić

Roblje

O, kako je pusto, kako je tužno!
Sunce pada za gole planine,
Daleko tamo na krvavo nebo
Vijor povija oblačine.

A kipi more. – Nad talasom talas
Pjenav se diže i šumeć se sliva.
Vijore ptice lupajuć krili,
A stenjuć o boku lađa pliva.

Ogromna, crna. Na svijetloj provi
Vrzu se sapeti ljudi i žene
I lamaju ruke i nijemo plaču,
A kose im lete raspletene.

Stištu prsi i grče ruke,
Okovane pružaju k nebosklonu,
Sa tala se dižu i kažu i kažu,
Gdje sunce tone na stranu onu.

Daleko tamo u onom kraju,
Vijor gdje huči, vijor gdje huji,
Daleko u demonskoj onoj oluji
Vidješe žal i domaju.
Autor: Vladimir Vidrić

Nezaboravne pjesme Vladimira Vidrića

Pomona

Na balkonu vile herkulanske
Prazni žarke kapljice kampanske
Starac Marcus Antoninus Drusus;
Za gracije – kako je već usus.

Sunce pali. Baš ispod balkona
U sjenici kćerka mu Pomona
Iz prikrajka kradom pogledava
Na herkulska leđa roba Clava.

Do naslona njena crn se koči,
Svoje crne oči snatreć toči,
A lepezu grčku tužno vije,
Trzaju mu ruke obadvije.

Tu će otac dobrodušnim tonom:
“Što mi radiš, kćerce, pod balkonom?”
A ona se zaklanja do zida:
“Čitam, veli, stihe od Ovida.”

Sluša kćerka. Otac ne silazi.
“Kako tebi podnevo prolazi?”
Brzo tada za uzvrat će ona.
“Čitam, veli, knjigu od Catona.”

A kad bi se našla dobra duša
Da i roba pita i sasluša,
Taj bi reko: “Od tuge pogibam,
Moje srce leti k libijskim kolibam.”
Autor: Vladimir Vidrić

NE PROPUSTI  Pjesme Petra Kanavelića koje će vas opustiti

Plakat

Kud pade snijeg bjelasaju se staze,
Na hrdih stijenah bijele se i ginu.
U snijegu stope. Blijed se ljulja mjesec
U svijetlih krpah što po stijenah plinu.

A podno stijenâ sjaji timor-šuma,
I ledna, snježna, ruši se i sniva
U plavet doli – gdje u staklu vodâ
Tavna slika mitskog grada pliva.

Ja vrač sa hridi slazim uklet, silan,
I k mraznom srcu stištem cimbal snova;
Po jasnom snijegu plave mi se stope,
A sjen moj pada kao plašt bogova.
Autor: Vladimir Vidrić

Dobra poezija

Notturno

Dignuv na ruke ženu
Mag je na stube stao,
I na sjajno mu tijelo
Srebren je ures pao.
A lice mu bilo bijelo:
Ko u snu gleda i sluša
I kao stakleni val
Roni se njegova duša.

Zvijezde se roje visoko
I dasi će sad da krenu,
U zraku se kupa mjesec
I sipa svjetlo i sjenu.
A krasna se žena budi
I grud joj otajno diše
I svilne vjeđe obara
I noć je i – biva tiše.
Autor: Vladimir Vidrić

Narodna

Rumena ružo Lelijo,
Eno se oblak dijeli,
Nad zelen je pao vinograd
Pa se kida i bijeli.
Dunut će vihar s livada,
Svijetlo će sunce sinut,
Moj će se soko razbojnik
Visoko k nebu vinut.

Rumena ružo Lelijo,
Daj da ti ljubim oči.
Vrana mi hata osedlaj,
Golem mi pehar toči,
Te da projašim čaršijom
I poviknem sijeda striku,
Lelijo, neka i on zna
Kada obiđoh diku!
Autor: Vladimir Vidrić

Koje su vama najbolje pjesme Vladimira Vidrića? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke lijepe stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!

Možda će vas zanimati i ovo:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.