U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Vladimira Nazora koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Vladimir Nazor bio je hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Vladimira Čerine.
Najljepše pjesme Vladimira Nazora
Zlatna lađa
Kad bi meni mladom
Bila lađa data
Sa pramcem od srebra
I s krmom od zlata,
Od šarenog drva
Vesla bih tesao,
Od bijele svile
Jedra bih joj tkao.
Plovio bih njome
Preko modra vala;
Jedrio, veslao
Od žala do žala.
A kad bih svijet
Obišao cio,
Tu bih lađu svoju
Svačim napunio.
Donio bih majci
svega blaga dosti,
djedu lulu s drškom
od slonove kosti.
Brajku mome, Vlajku,
divnoga konjica,
a sekici lutke
i zlatna kolica.
Pa bi dugo bilo
priča i govora
o toj vožnji slavnoj
preko sinjeg mora.
Autor: Vladimir Nazor
Zaprta nebesa
A nebo sve gluše je, tiše,
Ko zaprta vrata daleka.
U vrtlogu zvjezdane kiše,
Pred okom, što čeka,
Zar nikad se više
Otvorit neće nebesa?
Zar nikada više
Da gledamo davna čudesa?
Zar nikad? – Al što će
Ta čuda, kad naše su oči
Sad drukčije? Kada
U grudi nam dozrijeva voće,
Iz kojega melem se toči
Na dušu, što jada?
Tko, skrušen, još čeka,
Da gromko na stožeru škrinu
Nevidljiva vrata daleka?
Tko čeka, s visoka
Da zvijezde mu sinu?
Sveđ i svud: sred dječjega oka,
U dugi na kori vedraca,
Na licu mrtvaca,
U borama sijede nam majke,
Pod koprenom djetinje bajke,
U suzi, u pupu, što lista,
U kapljici rose, kad blista,
U uzdahu srca duboka,
Baš uvijek, i svuda:
Gle tajne, gle čuda!
Gle vrata visoka, široka!
Sa zida nebesa,
Što cvijećem se osu
Najčistijeg zlata
Bog na zemlju prosu,
Na pregršti klice čudesa,
Pa zatvori sjajna ta vrata.
I mukom se nebo tad ovi,
I kao da nekamo plovi
Kroz sunčeve kiše,
I biva još gluše, još tiše.
Ne silazi s čudom na pragu
Ko negda, sve niže…
Al’ zemlja sve lakše, sve više,
Po zvjezdanom tragu
K nebesima onim se diže.
Autor: Vladimir Nazor
Najbolja poezija
Uvala mala
Od svih pogleda skrivena
Jedna uvala mala
Puna pijeska i plitka mora,
I sitna – u džep bi mi stala.
Sa sjevera, s istoka nad njom
Visoka strma stijena
Kroz sitni ulaz s juga
Plaže je mareta lijena.
Sunce zažeglo u stijene
Blješti po plaži od žala,
Ulaz joj uski brani
Od pulenta, juga, majstrala.
I u toj uvali maloj
Od cijelog svijeta skriveni
Uživali smo u toplomu ljetu
I ja sam u njoj – a ona u meni.
Al jednom bar da mi je
Do sunaca samije’
Visoko na gori
Gdje šumore bori.
Autor: Vladimir Nazor
Stražari morski
Plamsalo podne nedjelje srpanjske,
Velmože kada k njemu doploviše
S makarske luke i župe duvanjske
I novoj kruni dare pokloniše.
Rastočki župan veli: “Gospodaru,
Hrasta ti odsad i mi smo ogranak.
Bog opet dignu našu snagu staru;
Opet će Mlečić plaćati nam danak.”
A kralju reče: “Neretvani! Moje
Kraljevstvo sad je tvrđava od mjedi.
Zavidnim okom Venecja nas gledi.
Hrvatska vama širi krilo svoje.
Vas, sinke župe junačke i stare,
Postavljam mora našega za čuvare.”
Autor: Vladimir Nazor
Nezaboravne pjesme Vladimira Nazora
Petar
Strši na grdnoj gomili mrtvaca
I sabljom maše… Sunce na umoru
Krvave zrake u lice mu baca.
On klikće kao orô na timoru.
Koloman stiže: – Petre, sam si… Gledaj!
Čemu ta borba?… Sto te peče rana.
Junače vrli, prigni se i predaj,
Znakove primi hrvatskoga bana.
– Ne, sâm ja nisam. Gle, uz bok mi stoje
Ljudevit, Braslav, Mojslav, Tomislave.
Iz zemlje niču, iz pare krvave.
Sve gledaju me. Znam čega se boje.
…Posljedni vladar mora da se sruši
S krunom na glavi, s ponosom u duši!
Autor: Vladimir Nazor
Ovdje u srcu
Ovdje u srcu osjećam buru,
Ovdje u srcu osjećam jugo,
Ovdje u srcu nitko me neće
Spriječit da volim te dugo – dugo.
Ovdje u srcu nešto me peče,
Nešto me hladi, nešto me grije,
Ovdje u srcu osjećam: ništa
Nije kao što bilo je prije.
Ovdje u srcu osjećam nadu,
Osjećam čežnju, osjećam radost,
Ovdje u srcu osjećam sretan
Da mi se s tobom vratila mladost.
O vile vi naše, o sestrice bijele,
Još dakle, na zemlji vas ima,
Još vodite kolo gdje šumore jele
U planinskim luzima tima.
Autor: Vladimir Nazor
Dobra poezija
K Bogu!
Bože, ja sam uvijek nosio te živa
Na dnu duše svoje: u burne trenutke
Obijesti, i kada cijelu noć je šutke
Kopala mi srcem sumnja hladna siva.
Nošah te u sebi i kad sve sam vrutke
Vjeri pečatio, i kvas, što ga liva
Tvoja ljubav u nas, gušio, i tkiva
Nade u glib bacao niz drum svoj i putke.
Ja sam se rvao s tobom, velji Bože!
Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću
Spoznah, i znam, što ti blaga sila može.
I jer borbu s crvom ti prezreo nisi,
Osjećam u duši vjeru uvijek veću.
I sve biće moje prema tebi klisi.
Autor: Vladimir Nazor
Hrvatski jezik
U tebi sam vijek svoj proživio,
Drevni i lijepi jeziče Hrvata;
Rođen na morskom pragu tvojih vrata,
Polako sam te, uz trud, osvojio.
Povede ti me i gdje nisam bio.
Na vrhu gore i na kraju gata,
U kolibici, u kući od zlata
Svuda je meni glas tvoj žuborio.
Htio sam biti glazbalo na kome
Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće
Rojevi riječi u govoru tvome.
Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,
Da u tebi dišem i da živim s tobom,
I onda, kad me više biti neće.
Autor: Vladimir Nazor
Koje su vama najbolje pjesme Vladimira Nazora? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke lijepe stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!
