Svjedočanstva umrlih ljudi: Umro sam u 10.52

Svjedočanstva umrlih ljudi: Umro sam u 10.52
Zanimljivosti i misterije – Klinička smrt

Priče i svjedočanstva umrlih ljudi, odnosno onih koji su imali iskustvo kliničke smrti su uvijek zanimljive i nevjerojatne. Ispod je zanimljiva priča sredovječnog čovjeka, čije je srce prestalo kucati 23 minute, i potom opet proradilo kao da se ništa nije dogodilo. On pripovijeda o svojem neobičnom putovanju s one strane života.

Svjedočanstva umrlih: S druge strane života

Kad sam se 23. ožujka zaputio na kratku šetnju, nisam znao da ću biti odsutan dva tjedna. Moje je putovanje bilo one vrste koja nas sve neizostavno čeka i s koje se doista rijetki vraćaju. U mojem slučaju slijed događaja koji je doveo do kasnijeg ozdravljenja, bio je tako nevjerojatan da se to teško može opisati riječima kao što su “sreća” ili “slučaj”. Bilo je prekrasno subotnje jutro. Završivši šetnju, zaputili smo se autom kući. Bilo je 10.52. Zaustavili smo se pred crvenim svjetlom semafora, nasuprot nekoj garaži. Moj dugi i čudnovati put upravo je imao početi i ja se moram poslužiti rječnikom moje supruge kako bih mogao opisati sve što mi se dogodilo u nekoliko sljedećih minuta.

Svaka je sekunda dragocjena

“Viktor se okrenuo prema meni i rekao: ‘Lucy, ja…’ I tada se odjednom činilo kao da se opustio na sjedalu, svom svojom težinom. Glave uspravljene i očiju širom otvorenih, nalikovao je na izbezumljenu osobu. Shvatila sam odjednom da me više ne čuje i ne vidi. Povukla sam ručnu kočnicu i, pokušavajući ga održati, vikala sam tražeći pomoć. Svjetla su se promijenila i promet je potekao oko nas. Nitko me nije primjećivao. Moj je suprug posivio i pozelenio, donja mu se usna objesila, a oči, i dalje otvorene, kao da su promatrale taj začuđeni prizor. Grčevito sam nastojala da ga prebacim na drugo sjedalo kako bih ga odvela u bolnicu. Tada su moji pozivi u pomoć privukli vlasnika garaže koji je pozvao policiju.”

Bilo je 10 sati i 55 minuta: prošle su tri minute otkako mi je srce prestalo kucati. Prema priručniku za prvu pomoć: Kad srce prestane raditi, a nije u roku od 4 do 6 minuta umjetnim putem oživljeno, dolazi do trajnog oštećenja mozga i smrt je neizbježna. Zato valja odmah početi s umjetnim načinom oživljavanja. Svaka je sekunda dragocjena. A vrijeme je odmicalo. U sljedećih 60 sekundi moje bi moždane stanice trebale početi odumirati.

Klinička smrt

I sad nastupa prva slučajnost. Prije nego što su iz policijske stanice uspjeli poslati radio – poziv za pomoć, naišao je policajac James Donnelan. Pokušao mi je opipati puls i oslušati disanje, pa me je, ne naišavši ni na što, izvukao iz auta i odmah nastojao oživiti srce i pluća. U međuvremenu je policijske pozive čuo Michael Sena, koji je upravo kružio obližnjim ulicama. Iz automobila je izvadio bocu s kisikom i aparat s maskom, koji se upotrebljava za ubacivanje zraka u pluća. Donnelan je nastavio masažu srca. Sena mi je poslije priznao: Bio sam siguran da je sve uzalud.

Kladio bih se na svoj posao da više niste bili živi. Centralna policija alarmirala je i stanicu za hitnu pomoć. Tom McCann, dobrovoljni vatrogasac, uvježban u pružanju hitne zdravstvene pomoći, došao je nakon nepunih nekoliko sekundi. “Pokušao sam naći puls na vratnoj žili, ali ga nije bilo”, rekao je poslije McCann. “Niste disali. Oči su vam bile otvorene, a zjenice potpuno raširene – loš znak”. Takve zjenice upućuju na to da krv ne dolazi u mozak. To može značiti i da je nastupila smrt. Bilo je 10 sati i 56 minuta. Čudni se splet okolnosti nastavlja. Poziv je stigao u stanicu hitne pomoći upravo u trenutku smjene dviju ekipa. Da je stigao čas poslije toga, ni jedne od njih više ne bi bilo. A ambulantna su kola bila tu. Svi su se ukrcali.

NE PROPUSTI  Kovani novac i papirnati novac koji je uvijek zanimljiv

Pomoć u bolnici

Na mjesto događaja kola su stigla za tri minute, i to s ekipom od pet stručnjaka za prvu pomoć. Bilo je 10 sati i 59 minuta. Dok su me unosili u kola, alarmirana je bolnica koja se nalazila kojih 8 kilometara od mjesta nezgode. Sve slobodno osoblje pozvano je u sobu za hitne slučajeve: dva internista, dva kirurga, dva tehničara s kardiološkog odjela, dva stručnjaka za liječenje respiratornih bolesti i četiri sestre. Dr. Harold Roth je poslije izjavio: “Pacijent je u tom trenutku bio mrtav po svim nama dostupnim mjerilima. Puls se nije dao izmjeriti, disanja nije bilo, pa ni drugih znakova života.

11.10 sati. Priključen je kardio – monitor; cijev za dovod čistog kisika uvedena je u dušnik; počelo se s intravenoznim injekcijama. Aparatura za elektro – šokove priključena je na moja prsa.

11.14 sati. Prvi elektro – šok bio je toliko jak da mi je podigao tijelo nekoliko centimetara iznad operacijskog stola. Bez rezultata; srce još nije pokazivalo nikakvih znakova rada.

11.15 sati. Pokušavalo se s drugim elektro – šokom. Bio je to i posljednji pokušaj. Prošle su 23 minute otkako mi je srce prestalo raditi. Odjednom uzbuđenje oko operacionog stola: monitor je pokazao jednu nepravilnu ritmičku kretnju srca. Na sveopće zaprepaštenje ja sam se uspravio i počeo spuštati sa stola. Morali su me zadržati.

Svjedočanstva umrlih: U mreži svjetla

Malo zatim postao sam svjestan toga da su mi otvorene oči. Još sam pripadao nekom drugom svijetu. Činilo mi se kao da sam posve slučajno dobio ovo ljudsko tijelo koje mi je bilo teško “nositi”. Dr. Roth je poslije povezao stvari: “Došao sam da vas vidim u stanicu za srčane bolesti. Bili ste pri svijesti. Pitao sam vas kako se osjećate, a vi ste odgovorili: ‘Osjećam se kao da sam bio s one strane života i upravo se vratio’!” Slijedila su teška vremena. Nisam mogao uspostaviti dodir sa svijetom oko sebe. Moja čudna odsutnost stavila je liječnike u nedoumicu. Da nije mozak ipak oštećen?

Njihova je zabrinutost bila vidljiva i iz povijesti bolesti: “Uočljiva je retrogradna amnezija s poteškoćama u povezivanju zbiljskoga svijeta i događaja…”. Šestoga dana došlo je do nenadane promjene. Nešto je u meni odlučilo okončati povratak. Od tog je časa oporavak bio vrlo brz. Osam dana poslije toga otpušten sam iz bolnice. Ljudi su me počeli ispitivati o tome “kakva je smrt”. Mogu li se sjetiti što se dogodilo za vrijeme od 23 minute dok je srce stajalo, a disanje prestalo? Shvatio sam da to iskustvo, da svjedočanstva umrlih nisu jednostavna za prepričati. Poslije razmišljanja o svemu otkrio sam zašto to ne mogu izreći jednostavnim nizanjem događaja. Napustivši tijelo, ostavio sam i sav osjetilni aparat kojim percipiramo zbiljski svijet.

NE PROPUSTI  Empire State Building: Zanimljive povijesne građevine

Svjedočanstva umrlih: Lagan prijelaz

No, shvatio sam i to da sada “znam” nešto o svom mjestu u našem zbiljskom svijetu, ali i o svom odnosu prema onoj drugoj realnosti. Za mene je čas prijelaza iz života u smrt – kako bismo to drukčije i nazvali? – bio vrlo lagan. Nije bilo vremena za strah, bol ili razmišljanje. Posljednji dojam kojeg se sjećam, bio je vrlo kratak. Kretao sam se velikom brzinom prema nekoj mreži intenzivne svjetlosti. Vlakna i čvorovi oblikovali su osvjetljene crte. Mreža je nalikovala na prepreku kroz koju nisam želio proći. No, u tom se času brzina počela smanjivati. A onda sam se odjednom našao u mreži. Onog časa kad sam je dotaknuo, podrhtavajuća je svjetlost dobila zasljepljujući intenzitet koji me je istovremeno sušio, apsorbirao i transformirao. Nije bilo bolno. Osjećaj nije bio ni ugodan ni neugodan, ali potpuno sveobuhvatan.

Sklad beskraja

Mreža je bila poput kakvoga konvertera koji me prebacuje u bezobličnost izban vremena i prostora. Nisam bio u prostoru, pa ni u nekoj dimenziji; prije bi se reklo u nekakvu stanju opstojnosti. Taj novi “ja” nije bio onaj koji sam poznavao, nego nekakva njegova “pročišćena bit”, nešto nejasno znano, nešto što sam uvijek znao da je prikriveno nadogradnjom osobnih strahova, nada, želja i potreba. Taj “ja” bio je konačni, nepromjenjivi, nedjeljivi i neuništivi čisti duh. Jedinstven i individualan kao otisak prsta, taj je “ja” istovremeno bio i dio beskrajne skladne cjeline.

Kao da sam već i prije bio tamo… I nema više ničega što bi se moglo reći, osim da sam se odjednom vratio na operacijski stol. To se iskustvo nije “događalo”, bilo je poput neke vrste putovanja kojeg sam se mogao prisjetiti. Otkrio sam ga, zapravo, poslije, usidrenog u moju svijest kao dio neosporne spoznaje. Kako sam pomalo skeptičnog duha, dopuštam mogućnost da je ostatak laganog oštećenja mozga. Ipak, znam da su se od mog povratka iz tih “drugih svjetova” mnogi moji pogledi na svijet promijenili i da se nastavljaju mijenjati.

Čežnja

Ostala je čežnja za tom prošlom, drugom zbiljom. Uspomena ublažava prijašnje porive i potrebe za posjedovanjem, dokazivanjem i uspjehom. Imam 57 godina i upravo sam se vratio s ugodne, lagane šetnje, duge kilometar i pol. Sjedim u vrtu. Nadamnom lagani južni povjetarac mrsi krošnju. Dvoje male djece, držeći se za ruke, šeće ulicom, utonulo u svoj vlastiti svijet. A ja sam sretan što sam ovdje. I znam da je to prekrasno mjesto sunca, vjetra, djece, zaljubljenih, to mjesto zla, boli i rugobe, samo jedna od mnogih zbilja koju moram proći do dalekih i neznanih ciljeva. Zasad pripadam ovome svijetu i on pripada meni.

Da li su vama poznata neka iskustva, priče i svjedočanstva umrlih? Možda ste vi imali iskustvo kliničke smrti? Možete nam reći u komentarima. Zahvaljujemo unaprijed!

Možda će vas zanimati i ovo:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.