Površna religioznost jede svoje vjerne podanike dajući im iluziju važnog identiteta. Ona je, često, samo ukrašena ispraznost nad ispraznostima. Bez stvarne unutarnje moći, bez žive istine i žive ljubavi, takva religioznost je, također, otužna nesretnost nad nesretnostima.
Površna religioznost
Čak i kad ‘ima svoj prostor’ s mnogo podanika, vlasti, teritorija ili materije, takva religioznost je zapravo puna nemira. Nezadovoljna je i nezasitna unutar same sebe. Puna je i straha od ‘onih drugih’ koji je, kao, ugrožavaju.
Nerijetko je religioznost, bez istinskog korijena i sadržaja, poput suhog lista koji se boji i najmanjeg povjetarca da ga ne odnese.
Također, kao takva, revna i suhoparna, puka religioznost često ima i strah od onih koji su ‘dirnuti istinskim korijenom i sadržajem’…
Neki revni religiozni ljudi mogu one ‘dirnute’ ljude čak i poštovati, ali se ipak drže podalje od njih. Zašto? Zato jer im snaga religioznosti (koja je zauzela teritorij njihovog srca) ne da niti promisliti da možda unutar njih samih nešto ozbiljno nije u redu. Stoga je i logično da stoje podalje od svega onog što ih podsjeća, nekad i poziva, na ono ‘korijensko’.
Potreba ljudskog srca
Samo rijetki ljudi razmišljaju i teže za uzvišenijim i dubljim odgovorima. To su oni ljudi koji, naposlijetku, usred guste nevolje i magle svoga srca, kao i usred guste tmine svoga ‘krajolika’, na nekom raskrižju života ipak vinu riječ prema Nebu: “Reci mi… Pokaži mi… Smiluj mi se… Oprosti mi… Svoj mi daj mir…”
To je ono vrijeme kada religioznost skida svoj olovni kaput, tj. uzmiče pred jednostavnom i nasušnom potrebom ljudskog srca koje se želi obući u Život.
“O, svi vi koji ste žedni, dođite na vodu… Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte, i duša će vam živjeti.” (Izaija 55, 1.3)
Autor: Dražen Radman
Izvor: www.novizivot.net
Što vi mislite o tome kada je u pitanju površna religioznost? Možete nam reći u komentarima. Hvala.
