U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Ivane Brlić Mažuranić koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Ivana Brlić Mažuranić je bila hrvatska književnica koja je u Hrvatskoj i u svijetu priznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Ivana Trnskog.
Najljepše pjesme Ivane Brlić Mažuranić
Pred ispit
Trešnje zriju, lepir prši,
A zuje rogači,
Ne znam, što je, al’ se meni
Učiti ne rači.
A sad eto baš nam sviću
Ponajteži dani,
Puši mi se bome glava
Baš kao i lani!
Evo sad se strogi ispit
Opet približava,
lzvješće, u kom se čita
Sramota il’ slava.
Al’ što za to; junak jesam,
Proć’ će i ta bura;
Odlika će mene kitit,
A ja kliknut “Hura!”
Autor: Ivana Brlić Mažuranić
Mala velegrađanka na selu
Što bi mala Nena htjela?
Kud je vodi dalek put?
Preko dvorišta gle c’jela
Iz jednog u drugi kut.
U tom kutu stari koš,
Iz njeg viri slama
A u slami nešto još
Jušer našla mama.
Nešto, što u gradu mukom
Kupuješ za skupi groš,
A na selu samo rukom
Segni u taj stari koš,
Pak izvadi – – jaja b’jela
Što ih crna koka sn’jela.
Nena ide čas, čas stoji,
Povlači za sobom prut,
Strah je nije, – tek se boji,
Eno tamo gusak ljut!
Već je, gle, do koša stigla,
Već se je na prste digla,
Hoće rukom da posegne – –
Al’ najednom ju sustegne.
Veselo zapljeska Nena,
Lišca joj ko mak rumena,
I sve viče: “Majko! Maja!
Danas bit će mačjih jaja!
Tuj na gn’jezdo eno sjela
Naša draga maca b’jela!”
Autor: Ivana Brlić Mažuranić
Najbolja poezija
Konj – zec
Koliko je u godini dana,
Tol’ko Gliši na srcu je rana,
Al’ današnja rana ponajveća,
Jer mu konju bila loša sreća.
Dorasto je Glišo već do mača,
Pak mu kupe konja od kolača!
U tog konja rep i ćud od zeca,
Strašila se s vrha trešnje breca.
Ne će Glišo da mu konj prkosi,
Baš ga u hlad stare trešnje nosi.
Nije dugo vr’jeme potrajalo,
Konj i gazda oboje zaspalo.
Nahereno strašilo se smije
Videć, kako konj kraj gazde snije.
Mudri vrapci strašilo poznadu,
Pa mu trešnje ispod nosa kradu,
Al će danas bit’ im i kolača – –
A od tebe, jadni Glišo, plača!
Kad otvori mali Glišo oči,
Potok suza niza lice toči!
Navrh trešnje, strašila na ruci
Sabrali se vrapci kao vuci;
Kljuju složno njegva konja-zeca,
Oh! Taj ne će više da se breca!
Autor: Ivana Brlić Mažuranić
Gjio-gja
Lete sane, gjio gja!
U njima patuljka dva
Kape im
Dižu šilj,
A sn’jeg pada
Sveudilj.
Lete sane, gjio gje!
Vozi Ivo seke dv’je
I na dol
I uz br’jeg
Kudgod pada
B’jeli sn’jeg
Lete sane, gjio gji!
Ukupno patuljka tri,
Kape tri:
Sve u šilj,
Lete, ne znaš
Gdje im cilj!
Lete sane, gjio gjo!
Hej patuljci, što je to?
Sklizak sn’jeg
Sklizak led;
Bolje Ivo
Pazi ded!
Leže sane, ehahu!
I patuljci leže tu.
Ehahu.
I udilj
Ne vidiš ni
Cigli šilj!
Gjio gja, gjio dje!
Sn’jeg pokriva sada sve
Ehaho! Ehahu!
Skoro bit će konac zlu!
Gjio gja, gjio gji,
Sanjkaju se opet svi!
Autor: Ivana Brlić Mažuranić
Nezaboravne pjesme Ivane Brlić Mažuranić
Dvije koze
Lijepa, tašta gospa, vitoroga koza
šetala uz vodu u nedjeljnom ruhu.
Što je na njoj svila,
Neka bi i bila,
Ali što će šešir,
A na kozjem uhu?
I što postolice laštene obuva,
Ako nije možda, da si papak čuva?
Onkraj vode pako druga koza šeće,
Našoj lijepoj gospi suparnica krvna –
Jedna da će amo,
Druga hoće tamo,
Te u isti časak pošle preko brvna.
Brvno usko, bit će zlo!
– Kratkovidna gospo, kuda srljate?
Red je da ja prijeđem prva,
Vi da čekate!
– Ja da čekam? Nije nego!
Zašto, molim vas?
Pa od teškog uzbuđenja
Mekeće joj glas.
A pod brvnom klokću vali,
Gorsko tepče, potok mali,
Vrtlogom se vije,
Koliko se smije!
Nasred brvna sučelice
Stoje bijesne protivnice:
Sopću grudi, biju papci,
Skliznuli šeširi –
Ispod svakog iznenada
Par rogova viri –
Pa od bijesa i od muke
Izišle su – – koze puke!
– Dođi, kozo, ako smiješ!
– Eto, kozo, nikad bolje!…
Dvaput nogom, dvaput rogom,
Pa se svale obje dolje!
Ruka pravde u toj stvari
Bješe potok, a pod brvnom:
Te odnese obje gospe
Zajedno sa parbom krvnom.
Autor: Ivana Brlić Mažuranić
Đaci
Silom hoće mala Nena
Da u školu ide već;
Smije joj se mama njena –
“Ta još ne znaš “r” izreć”.
Njezin bratac mali Glišo –
I on bi u školu već;
Ne puste ga, “kud bi išo,
Kad još ne znaš “r” izreć?”
Složila se Nena s Glišom:
Sutra, kada svane dan,
Otić će u školu krišom,
Nije “r” baš potreban.
Sutra Glišo budi Nenu,
Oblači se kako zna.
Pak u školu oba krenu –
Veća knjiga od njih dva!
Ide Nena ukraj Gliše,
Sligli su u pravi čas:
Mica čita, Vlado piše:
“Ro, ra, re, ru”, u sav glas!
Bježi Nena ukraj Gliše,
“Nije za nas škola još;”
Pa tad veli: “Ne idem više.
Ja u školu ni za “gloš”!”
Autor: Ivana Brlić Mažuranić
Dobra poezija
Čudna apoteka
Ivu tišti ogrlica,
Ivi teška kabanica;
Sad ga smeta to, sad ono,
Sad mu prst, sad uho bo’no.
Uv’jek njemu fali nešto,
Ali čujte, kako vješto
Znade ranam’ naći l’jeka,
Tek mu čudna apoteka.
“Mamo, mene bole zubi;
Hajde me poljubi! –
Mamo, pao sam sa stola;
Kupi bič i kola! –
Mamo, krv iz nosa curi:
S šećerom požuri. –
Mamo, sad me – muha gleda:
onesi mi meda !” –
Mama l’ječi. On na novo
Smišlja l’jek i rane. –
Ne bi l’ tko mu savjetovo,
Neka sad prestane?
Da se ne bi njegva mama
Dosjetila l’jeku,
Koj ne resi još za sada
Njegvu apoteku!
Autor: Ivana Brlić Mažuranić
Čemu se Nena nada?
Mama nosi duge halje,
Kratke li su moje!
Ona veli: “Maloj djeci
Kratke bolje stoje!”
A kad budem ja velika,
A ti mama mala,
Bi li i ja onda tebi
Kratke halje dala?
I u jutro i u veče
Mene mama mije;
Voda hladna – sapun peče,
Meni pravo nije!
A kad budem ja velika,
A ti mamo mala,
Bi li i ja tebe onda
Sa sapunom prala?
Mene mama u kut meće,
Kad sam štogod kriva,
A kad mi se slušat ne će
Tad i šibe biva,
A kad budem ja velika
A ti mamo mala
Hoće li to skoro biti,
Bože! Kad bih znala!
Autor: Ivana Brlić Mažuranić
Koje su vama najbolje pjesme Ivane Brlić Mažuranić? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke lijepe stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!