Jugoslavija – višestruko složen projekt 20. stoljeća – raspala se početkom 1990-ih nakon desetljeća unutarnjih napetosti, neriješenih nacionalnih pitanja i geopolitičkih previranja. Iako se često prikazuje kao nenadani događaj, raspad Jugoslavije bio je rezultat niza političkih, ekonomskih, etničkih i ideoloških faktora koji su se godinama gomilali. U ovom članku donosimo pregled ključnih razloga zašto se raspala Jugoslavija, s posebnim osvrtom na hrvatsku perspektivu i težnje za samostalnošću.
Povijesna pozadina: Projekt koji nikada nije zaživio
Prva Jugoslavija osnovana je 1918. godine kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, bez široke volje hrvatskog naroda. Nametnuta iz političkih kalkulacija, a ne iz istinske želje za zajedništvom, brzo je pokazala svoje slabosti. Dominacija beogradskog centralizma i zanemarivanje hrvatskih interesa doveli su do snažnih protureakcija, uključujući uspon HSS-a i kasniji sporazum Cvetković–Maček.
Nakon Drugog svjetskog rata, druga Jugoslavija nastaje pod komunističkim režimom Josipa Broza Tita. Iako se predstavljala kao savez jednakopravnih republika, praksa je pokazala drugačiju sliku – unitaristička politika, snažno represivni aparat i gušenje nacionalnih identiteta, osobito hrvatskog.
Politički faktori: Nespojivi interesi republika
Primarni razlog zašto se raspala Jugoslavija leži u nespojivim interesima njenih federalnih jedinica. Dok su Slovenci i Hrvati sve više naginjali prema liberalno-demokratskim i tržišnim modelima, Srbija – pod vodstvom Slobodana Miloševića – zagovarala je centralizaciju i srpsku dominaciju.
Miloševićev uspon 1987. i tzv. “antibirokratska revolucija” označili su kraj Titovog balansa između republika. Srbija je preuzela kontrolu nad autonomnim pokrajinama Kosovom i Vojvodinom te Crnom Gorom, de facto stvorivši većinu u Predsjedništvu SFRJ. Time je prekršena osnovna ideja ravnopravnosti republika i federacija je izgubila svaki smisao.
Ekonomski faktori: Neodrživ sustav i sve veće nejednakosti
Tijekom 1980-ih godina Jugoslavija se suočavala s dubokom ekonomskom krizom. Inflacija je divljala, nezaposlenost je rasla, a vanjski dug dosegnuo je rekordne razine. Pritom su ekonomski razvijenije republike, poput Slovenije i Hrvatske, morale neproporcionalno financirati manje razvijene – poglavito Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju i BiH.
Ovaj model preraspodjele resursa izazvao je ogorčenje, osobito u Hrvatskoj, gdje su se građani s pravom pitali zašto ulažu u sustav koji ne donosi korist njima, već održava na životu aparat koji guši slobodu i identitet hrvatskog naroda.
Nacionalno pitanje: Hrvatska želja za slobodom
Iako je Jugoslavija pokušavala stvoriti zajednički identitet, duboko ukorijenjene nacionalne razlike nikada nisu nestale. U Hrvatskoj je sjećanje na 1971. i gušenje Hrvatskog proljeća ostavilo duboku ranu. Hrvati su željeli vlastitu državu, demokratski poredak i očuvanje vlastitog jezika, kulture i tradicije.
Kada su 1990. održani prvi demokratski izbori, HDZ pod vodstvom dr. Franje Tuđmana dobio je snažnu potporu naroda. Hrvatska se odlučila na demokratske promjene i put prema neovisnosti. Srpsko vodstvo na to je odgovorilo oružanim pobunama i agresijom, jasno pokazujući da je miran razlaz nemoguć unutar jugoslavenskih okvira.
Ideološki slom komunizma: Kraj jednog poretka
Kraj Hladnog rata, pad Berlinskog zida i slom komunizma diljem Istočne Europe dodatno su potaknuli promjene u Jugoslaviji. Tito je, kao autoritarni vođa, uspio balansirati između Istoka i Zapada, ali nakon njegove smrti 1980. godine taj je balans nestao.
Komunistička ideologija više nije imala podršku naroda, a njezino povlačenje otvorilo je prostor za nacionalne pokrete. U tom kontekstu, hrvatski narod jasno je izrazio svoju volju za izlaskom iz Jugoslavije i stvaranjem vlastite države.
Propast pokušaja reforme
Tijekom kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih, bilo je pokušaja reforme jugoslavenske federacije u labaviju konfederaciju. Hrvatska i Slovenija su predlagale demokratskiju i tržišno orijentiranu zajednicu, no Srbija je sve te prijedloge odbacivala, inzistirajući na unitarnoj državi.
Kad je postalo jasno da dogovor nije moguć, Slovenija i Hrvatska su 25. lipnja 1991. proglasile neovisnost. Uslijedio je rat, potaknut velikosrpskom ideologijom i pokušajima vojne agresije na novoosnovane države.
Zaključak: Hrvatska samostalnost kao povijesna nužnost
Na pitanje zašto se raspala Jugoslavija, odgovor je složen, ali za hrvatski narod jasan – jer je to bio neprirodan savez u kojem su Hrvati bili prisiljeni živjeti pod tuđinskom dominacijom. Sustav koji nije poštovao slobodu, identitet i dostojanstvo naroda, bio je osuđen na propast.
Raspad Jugoslavije bio je, u konačnici, povijesna nužnost i temelj za stvaranje slobodne, suverene i demokratske Republike Hrvatske. Danas, s vremenskim odmakom, jasno je da je odluka o izlasku iz Jugoslavije bila ispravna i opravdana. Hrvatski domoljubi imaju pravo biti ponosni na to što su stajali uz ideju slobodne i neovisne Hrvatske, u trenucima kada je to bilo najteže i najopasnije.
