Godinama je čistač cipela sjedio na istom mjestu. Možda ne baš na istom …metar lijevo ili desno, nedaleko ograde starog javnog wc-a na Trgu bana Jelačića. Uvijek odjeven u isto, čisto radničko odijelo, onakvo kakvo je nekad imao moj tata a mama prala na ruke, ribačom četkom. Bez obzira na godišnje doba, čistio je cipele i prodavao žnirance iliti vezice za cipele. Čistio je velike, muške, tupaste cipele i visoke čizme, pa one špičaste, lakirane u kojima se prsti vlasnika skvrče u mornarski čvor pun žuljeva.
One obične, radničke, s debelim gumenim đonovima, rijetko su se zaustavljale. Njihovi koraci, iako umorni, čim bi se približili, ubrzali bi.
Mjesecima ga nije bilo, zamijenio ga je mlađi čovjek. Po sličnosti rekla bih …njegov sin. Imao je veoma mnogo novih žniranaca. A onda se naš poznanik nakratko vratio. Izgledao je mnogo stariji.
Čistač cipela nije bio na starom mjestu
Prošle su godine. Trebali su mi žniranci za sinove tenisice. Znala sam gdje ih mogu kupiti. Čistača nije ga bilo na starom mjestu. Ni tog dana, ni tjedan kasnije. Prošla je zima i došlo proljeće. Mjesto je i dalje bilo prazno.
Razmišljala sam …odlaze li možda i čistači cipela u mirovinu?
A onda, jednog dana, na istom mjestu, ugledala sam poznati stalak i kraj njega onog mladog gospodina s licem starog čistača cipela. Imao je jednako plavo odijelo a na reveru crnu vrpcu.
Nekad davno, dok sam bila dijete, bio je tu još jedan čistač cipela. Imao je sličnu kutiju, pribor za čiščenje i stalak gdje su “gospoda” mogla prisloniti svoje cipele kako bi bile temeljito uglancane. Sjedili su gotovo jedan do drugoga, srdačno razgovarali. Za obojicu je uvijek bilo posla.
Uvijek sam se pitala …zašto žene nikad ne stanu? Zar su njihove cipele uvijek čiste?
Ja znam da moje nisu.
Sonja Smolec
IZVOR: hrvatskiglas-berlin.eu
