U ovoj objavi možete pročitati najljepše pjesme Ive Vojnovića koje će vas sigurno opustiti i natjerati na razmišljanje. Ukratko, Ivo Vojnović je bio hrvatski književnik. Ako vas zanima, možete pročitati neke lijepe pjesme Ivane Brlić Mažuranić.
Najljepše pjesme Ive Vojnovića
Utjeha
Zašto me gledaš tvrda hridi moja
kroz tamne rupe zarašćene vr’jesom?
Jel’ to pogled, što sred muklog boja
nečasnih dneva vidjeh planut kr’jesom?
sunčane zrake, kanda mač zablista?
Ti znaš da ljubim tvoje skute blage
i puste gaje kuda lovor lista,
i kam, i bor, i prah te zemlje drage
što vihar nosi, jer ga plač ne kvasi! –
Zar da san Slobode još ti ne da spati? –
Ah! zbori, viči, psuj, iščupaj vlasi,
z groznog čela, al’ vjeđe sklopi, da ti,
Edipe stari, bol ne gatam veći!…
– “Ne žali mene, sl’jep sam!” – Kam zaječi.
Autor: Ivo Vojnović
Najbolja poezija
Oni
Ruže vi divlje što krunite ploče
tvrdoj vlasteli u tvrđemu sanku,
ako ne sanjate o sudnjem danku
recite: -zašto se uv’jek još koče
čempresi davni kraj crkvice stare?
Rumeno cv’jeće, k’e ne bere ruka,
pretiho dahnu sred podnevnog muka:
– Eno ti ploča, pak pitaj Gospare! –
Velebna vlast onih gordih dubova
opet nad cv’jećem i smrću zavlada
besmrtnom Slavom gotskijeh hramova.
Tajna tad briznu mi z grobnoga hlada
šapatom slasti kroz crne im grane:
– Vlastôske kosti od vajkad’ nas hrane!
Autor: Ivo Vojnović
Nezaboravne pjesme Ive Vojnovića
Miholjice
Iz crne zemlje žuto cv’jeće raste
pa bl’jedo trepti sred sunčanog s’jeva,
kô tihe sv’jeće dok se Misa pjeva
u spomen dneva kad su bile laste.
I ja za plamom vaših cv’jetnih luči
osamljen sl’jedim zadnji dah Aprila
svud ištuć mjesto, gdje bi duša skrila
sjen mrtvog Ljeta, što me sad još muči.
Kol’ blago, sjetno i taj ophod prođe
Lapadom pustim, otkle čempres viri
i tužni pjev se “maslinarka” vije!
Tek pratnja stade kad cv’jet žalu dođe…
Tad na hrid sjednuh i tu bol s’ umiri
jer vidjeh Jesen maglom val da krije.
Autor: Ivo Vojnović
Dobra poezija
Carmen
– Gle, kako bljesak raskošnijeh vjeđa
i posm’jeh bludni opet zmijski čara,
i lovi, i pali s pomamnijeh žeđa
Don Joseja, dok nju veže i kara!
U b’jesnom letu p’janijeh vrtloga
ne spominje se Dragun majke, ljube,
jer Carmen zove, kužni cv’jet brloga,
da ljubav dijeli gdje i’ drugi ‘e gube.
Živina kad bi sita a Jose gladan,
zavoli Toreadora i s njime legnu.
Pri novom bludu dostignu je hladan
bjegunčev nož, – tad mrtva se protegnu. –
Bijela, plaha, nesuđena djevo
čemu se zgražaš?…
– Sad si Carmen evo!
Autor: Ivo Vojnović
Koje su vama najbolje pjesme Ive Vojnovića? Možete nam reći u komentarima i navesti još neke lijepe stihove poezije. Zahvaljujemo unaprijed!
