Izaija 17: Biblija i Stari zavjet

Vjera i religija: Sveto pismo i Stari zavjet – Iz 17

Ispod možete pročitati poglavlje iz Biblije i Starog zavjeta Izaija 17. Izaija je jedna od knjiga Svetog pisma i Staroga zavjeta. Prva je na popisu proročkih knjiga te najveća od njih. Oko 60 puta citira se u Novom zavjetu. Biblijska kratica knjige je Iz. Ako u tekstu ispod postoje bilo kakve greške, slobodno nam to navedite u komentarima i nastojati ćemo to ispraviti u što kraćem roku.

Biblija: Stari zavjet i Novi zavjet – MENU

Izaija 17

Iz 17: 1 – 5

1 – Proroštvo o Damasku. Gle, prestat će Damask biti gradom i postat će hrpom ruševina;
2 – njegovi gradići, dovijek napušteni, bit će pašnjak stadima; ležat će u njima i nitko ih neće tjerati.
3 – Izgubit će Efrajim utvrde, a Damask kraljevstvo; ostatku Arama zbit će se što i slavi sinova Izraelovih – riječ je Jahve nad Vojskama.
4 – U onaj dan smanjit će se slava Jakovljeva, spast će salo tijela njegova.
5 – Bit će k’o kad žetelac žito hvata, a ruka mu žanje klasje, kao kad se pabirče klasovi u refajimskoj dolini –

Iz 17: 6 – 10

6 – ostat će samo pabirci; ili kao kad se otresa maslina: dvije-tri uljike sasvim na vrhu, četiri ili pet na granama drveta – riječ je Jahve, Boga Izraelova.
7 – U onaj dan čovjek će pogledati na svog Stvoritelja i upraviti oči k Svecu Izraelovu.
8 – Neće više gledati žrtvenika, djela svojih ruku, neće više gledati onoga što njegovi prsti stvoriše: ašere i sunčane stupove.
9 – U onaj će dan gradovi tvoji biti napušteni, kao što bjehu napušteni hivijski i amorejski kad ih ostaviše pred Izraelcima, i opustjet će,
10 – jer si zaboravio Boga svog spasenja i nisi se spomenuo Stijene svoje snage. Stog’ i sadiš ljupke biljke i strane presađuješ mladice;

Izaija 17: 11 – 14

11 – u dan kad ih posadiš, one izrastu, a ujutro procvatu tvoje sadnice, al’ propada žetva u dan nevolje, u dan boli neizlječive.
12 – Jao, buka naroda mnogobrojnih; buče kao što buči more; šum naroda koji šume k’o što šumore silne vode.
13 – Šume narodi kao što silne vode šumore, al’ kad On im zaprijeti, bježe daleko, po gorama razvijani kao pljeva na vjetru, k’o prašina u vihoru.
14 – Navečer eto straha; prije svanuća više ga nema: to je sudba onih koji nas plijene i kob onih što nas pljačkaju.

Koji su vama najljepši dijelovi iz poglavlja Izaija 17? Možete nam reći u komentarima. Hvala

Možda će vas zanimati i ovo: