Pojmovi astralna projekcija i spontana projekcija, zapravo prikrivaju isti sadržaj: fenomen beztjelesnosti. Pri toj pojavi pojedinac napušta svoje materijalno tijelo i promatra vanjski svijet iz položaja koji je potpuno neovisan od njegovog uobičajenog prebivališta. O toj pojavi je mnogo pisano u parapsihološkoj, ali i u medicinskoj literaturi. Sudeći prema broju izvješća, ta je pojava prilično česta, ali zato i ne manje zagonetna.
Astralna projekcija: Astralno tijelo – fluorescentna svjetlost!
Okolnosti pod kojima nastaje astralna projekcija vrlo su različite. Čini se da pri nastanku tog fenomena stresu pripada vrlo značajna uloga. Naime, mnogi ljudi tijekom teških operacija i nesreća, ili pak bolesti, imali su osjećaj da su napustili svoje tijelo. S druge strane, opet, neki ljudi su imali takav doživljaj dok su spavali, ili dok su se bavili svakodnevnim aktivnostima. Na primjer, tijekom kupnje, ili pak radova u vrtu.
Iz izvješća onih koji su doživjeli stanje astralne projekcije, može se zaključiti da se ono, općenito uzevši, uopće ne razlikuje od onog, kojega obično nazivamo normalnim, izuzmemo li osjećaj lakoće i ugode, odnosno dobrog osjećaja. Kod nekih ljudi, izgleda barem tako, njihov se fantom spaja s njihovim materijalnim tijelom tankom trakom koja im omogućuje da se vrate u normalno stanje.
Astralno tijelo se nalazi u materijalnom tijelu. Ono ga ispunjava u potpunosti. Sastoji se od fine tvari koja mu daje svojevrsnu, rekli bismo fluorescentnu svjetlost. Astralno tijelo se, nema sumnje, može izdvojiti iz materijalnog tijela, može lutati, odnosno šetati naokolo, pri čemu prolazi i kroz čvrsta tijela, tako da mu ona nisu nikakva prepreka. Astralno tijelo, naime, postoji na “astralnoj razini”. Ono obuhvaća našu svakodnevicu, međutim proteže se izvan i iznad nje. Navodno ono se ne mijenja čak ni nakon smrti.
Stari zapisi
U staroj antičkoj literaturi nalaze se mnoge naznake postojanja astralnog tijela. Stari indijski spisi, na primjer, spominju osam siddhia, osam nadnaravnih sila, koje je moguće doseći meditacijom, šesta siddhi omogućava “let u nebo“. Pod tim se izrazom vjerojatno podrazumijeva astralna projekcija. U mnogim kulturama postoji vjerovanje da šamani mogu svoje tijelo napustiti prema vlastitom nahođenju, kako bi mogli voditi duše pokojnika u zemlju predaka.
Iz slikovitih prikaza starih Egipćana proizlazi da su oni vjerovali da se na astralnu razinu dolazi kroz deset ulaza i sedam vratiju. Oni su predočavali dušu, odnosno astralno tijelo u obliku ptice. Na takvim slikama, duša koja bi se bojala puta, bila bi prikazana u obliku miša. I u Bibliji nalazimo mnoge naznake astralnih projekcija. Sveti Pavao, na primjer, izvješćuje o nekom svom poznaniku koji je “samo uz pomoć Božju, bilo s ili bez tijela, bio uzdignut u nebo, da bi čuo neizrecive riječi koje su ikada bile rečene nekom čovjeku”.
Astralna projekcija – rašireno pogrešno vjerovanje
Vjerovanje da se mjesečare, odnosno ljude koji hodajući spavaju, ne smije buditi, počiva na pogrešnom vjerovanju, odnosno predrasudi da se u tom slučaju omogućava povratak duše, odnosno astralnog tijela u materijalno tijelo onog koji spava. Još jače zastrašuje vjerovanje rašireno u Haitiju, prema kojem zla stvorenja mogu ukrasti dušu i mogu je zatočiti, a njenog vlasnika učiniti robom i pretvoriti ga u zombija, u tijelo bez duše.
Američki profesor Dean Shiels, sa Sveučilišta Wisconsin, je još daleke 1978. godine objavio rezultate svojih istraživanja koliko je rašireno vjerovanje u astralnu projekciju. On je prikupio materijale iz 70 područja što ne pripadaju zapadnom kulturnom krugu. Njegova studija pokazuje da 95% takvih kultura vjeruje u astralnu projekciju. Prema njihovom mišljenju “gotovo univerzalna rasprostranjenost vjerovanja u astralnu projekciju, kao i podudarnost tih vjerovanja su doista vrijedni pozornosti”.
Pojam astralna projekcija ima na zapadu i dugu tradiciju. Srednjovjekovni učenjaci su razmišljali o duši kao anima divini i anima humani. Dakle, kao o božanskoj i kao o ljudskoj duši. U 14. stoljeću opisuje veliki renesansni pjesnik Dante Alighieri u svom “paklu” kako duša, nakon smrti, “posvuda zrači svoju stvaralačku snagu, što sliči preminulom po obliku i veličini”.
Sveti Antun Padovanski
Sveti Antun Padovanski (1195.-1231.) se ubraja među one kojima Katolička crkva priznaje astralna putovanja. Ovaj portugalski franjevac koji je bio poznat po svojim propovijedima u južnoj Francuskoj i Italiji, zaštitnik je siromašnih i često se priziva u pomoć kad treba pronaći izgubljene stvari.
Zabilježeno je da je Sveti Antun jednog dana godine 1226. propovijedao u jednoj crkvi u Limogesu, kad se odjednom sjetio da ga očekuju na drugom kraju grada, da bi čitao evanđelje. Sveti Antun je prekinuo propovijed, navukao je kapucu preko glave i klečao je neko vrijeme šuteći. Istodobno, svećenici u drugoj crkvi su iznenada vidjeli sveca u svojoj sredini. On je pročitao evanđelje, da bi nestao isto tako iznenadno kako se i pojavio. Ušao je u svoje klečeće tijelo u crkvi i nastavio je započetu propovijed.
U nekoliko zadnjih desetljeća 20. stoljeća mnogi su ugledni književnici opisali vlastita iskustva s astralnom projekcijom. Među njima su, pored ostalih, Walter de la Mare, T.E. Lawrence, Jack London i Guy de Maupassant. I Ernest Hemingway je imao takav doživljaj tijekom prvog svjetskog rata, kad je bio ranjen:
“… Moja je duša, ili nešto slično tome, izašla na ravnoj liniji iz mog tijela, kao što se izvlači nit svile iz tkanine. Letjela je uokrug, vratila se natrag, ušla u moje tijelo i ja više nisam bio mrtav.”
Astralna projekcija – što kaže Carl Sagan?
Pojava astralnih projekcija postavlja pred psihologe i filozofe značajni problem. Mnogi ljudi koji su doživjeli astralnu projekciju tijekom nesreće, ili pak teške operacije, ističu da im je to iskustvo promijenilo život i da se nakon toga više ne boje smrti.
Kad se radi o astralnim projekcijama u stanjima bliskim smrti, zanimljive su i misli slavnog astronoma Carla Sagana, direktora Laboratorija za planetarne studije u New Yorku. On fenomen iskustva bliske smrti opisuje na sljedeći način:
“Svaki je čovjek već jednom proživio osjećaj kao da se vratio iz carstva smrti. Imao je osjećaj letenja i izranjanja iz tame u svjetlost. Imao je iskustvo ispunjenja sjajem i blaženstvom, pri čemu njegovo tijelo pomalo gubi svoje oštre konture, kao da se na neki način rasplinjava. Postoji tek jedno sveopće iskustvo na koje se odnosi ovaj opis. Naziva se rođenjem.”
Kad se čovjek nađe u smrtnoj opasnosti, ili je pak snažno emocionalno opterećen, on može postati svjestan tog osjećaja i sposoban je ponovno napustiti tamu – tijelo koje trpi – da bi se uzdigao na razinu slobode i svjetlosti.
Jedno iskustvo bliske smrti
Mnogi ljudi doživljavaju osjećaj beztjelesnosti po prvi puta nakon teške nesreće. Tako su, na primjer, David Taylor i njegov prijatelj 1964. godine doživjeli nesreću. Pred kraj svog putovanja istočnom Afrikom, u sjevernoj Tanzaniji, njihov se auto sudario s kamionom. David je pri tome za dlaku ibjegao smrt, toliko je teško bio ozlijeđen.
“Vozili smo se kroz zaštićeno područje i upravo smo se htjeli vratiti na glavnu cestu za Moshi. Spuštao se mrak i ja sam bio u polusnu na svom sjedalu suvozača.
Odjednom, moj me prijatelj probudio. Radovao se susretu s prvim vozilom nakon šest sati vožnje. Ili moj prijatelj, ili pak vozač kamiona, a možda i oba, nisu bili potpuno budni, pa su se vozila strašno sudarila.
Kad su se vozila razdvojila, odjednom sam ugledao mjesto udesa iz ptičje perspektive. Našao sam se nekoliko metara iznad tla, kao da lebdim nad cestom. Vidio sam kako se naše terensko vozilo sudara s velikim kamionom i kako moje tijelo leti iz njegove kabine. Tada je iz automobila izašao neozlijeđen moj prijatelj da bi pogledao što se desilo samnom. Vidio sam kako se kamion udaljava s mjesta nesreće. Dalje se sjećam da sam mislio kako loše izgledam. Činilo mi se da mrtav ležim na cesti.
Kao sljedeće čega se sjećam jest moje buđenje iz nesvjesti u bolnici u Moshi. Pretrpio sam teške ozljede, tako sam dva dana bio u nesvjesti. Ispričao sam prijatelju što sam vidio, a on mi je potvrdio da se sudar odigrao točno kako sam opisao. Da je kamion pobjegao s mjesta nesreće. Spašen sam zahvaljujući slučajnosti da se ubrzo na mjestu nesreće našao drugi automobil koji me je prebacio u bolnicu. Nakon ovog doživljaja izgubio sam svaki strah pred smrću.”
